Banner
Prosvjednici protiv protuepidemijskih mjera - Dosta je!
Na Festivalu slobode bačena plastična boca na vozilo hitne pomoći
HLK upozorila: Onemogućavanje pružanja liječničke pomoći je kazneno djelo
Beroš: Poštujem slobodu, no ne mogu podržati neznanstveni pristup Covidu
Milanović: Prosvjed je demokracija; odlazak pred domove umirovljenika je idiokracija
Komora medicinskih sestara osuđuje napad prosvjednika na tim Hitne pomoći
Selak Raspudić: U Saboru ćemo otvoriti raspravu o zakonu o diskonekciji

  Virovitičani u Zagrebu

Zvonimir Majdak: Samo jako muško može priznati da je slabo

  Sandra Pocrnić Mlakar           19.04.2015.         4025 pogleda
Zvonimir Majdak: Samo jako muško može priznati da je slabo

Zvonimir Majdak u Zavičajnom društvu Virovitičana u Zagrebu – pa to je virovitička ekskluziva kakva se čekala desetljećima! Zato ovotravanjski sastanak Zavičajnog društva zaslužuje nešto duži izvještaj, kako bi posjet zavičajnog književnika Zavičajnom društvu dostojno zabilježen.

Kako je, dakle, došlo do toga da je konačno ostvarena ta davna želja svih Virovitičana u Zagrebu?
Slučajno.
U jeku rasprava o plimi, štoviše tsunamiju ženske literarne erotomanije, susrećem Zvonimira Majdaka na ulazu u Gradsku knjižnicu, kamo smo se oboje uputili na večer pod naslovom "Seks u tekstu i tekst u seksu“. On će govoriti o svojim doprinosima, a mene zanima kako će komentirati to da su muškarci pred ženskom erotskom literaturom ostali bez teksta.
No, čekajući konferansu, nas dvoje Virovitičana sjeli sa strane i u nekoliko riječi prisjetili se Vukosavljevice, vikendica i vinograda, Goljaka i Aršanja. "Jeste kad bili u vukosavljevačkom podrumu, tamo su bačve velike kao ova dvorana," prisjećam se zaneseno i sve mi se čini da ono drveno potkrovlje u Gradskoj knjižnici doista podsjeća na vukosavljevačku bačvu. Ponijele me uspomene, nemam svaki dan priliku razmjenjivati najimpresivnije dojmove iz djetinjstva. "Ih, da bio!", potvrđuje književna legenda kimajući glavom, a meni drago da se kužimo.
I tu ja iskoristim priliku, pa spomenem Zavičajno. Zna, iako nije dugo bio, ali zašto ne vratiti neke stare običaje? Nekad je bio običaj i da se, kad knjiga izađe, održi promocija – prisjeća se književnik. Vratit ćemo, napravit ćemo, obećajem i već zamišljam kako ću Mirku Kovačeviću, dopredsjedniku i uredniku programa Zavičajnog društva, najaviti visokog književnog gosta.
Majdak je te večeri u Gradskoj knjižnici u kratkom izlaganju podsjetio da smo što se erotske literature tiče uvijek bili up to date sa svijetom i kako je u dekadentnim osamdesetima erotske kriterije na ovim prostorima formirala Erotika, revija sa šesteroznamenkastom nakladom koja je jedno vrijeme izlazila čak i na mađarskom. Dodatno, kad se diskusija privodila kraju, pročitao je i jednu svoju pjesmu.
Mene rijetki pogode u poetski živac, a romantiku od Majdaka nisam ni očekivala, pa mi se njegova pjesma učini iščašena i gruba. No, morala sam mu priznati da je bolja od svega što se te večeri tamo čulo.
Tu je počeo moj povratak literarnim korijenima.
Moj kućni bibliotekar organizira mi brže-bolje nekoliko novijih Majdakovih knjiga iz knjižnice na Knežiji - zbirku pripovijedaka "Suton" i roman "Ponoć", a kako mi je „Kužiš, stari moj“ u kućnoj biblioteci, počnem se odmah pripremati za večer u Zavičajnom. Dodatno, približava se i Noć knjige, gdje trebam nešto reći o erotici u ljubićima, pa ću tako dvije muhe jednim udarcem.
Krenem ja tako čitati, a kad ono – literatura.
Raskošan rječnik, zorni opisi koji u priču uvlače kao vir, plastični likovi s uvjerljivim replikama. Erotske epizode prirodno se nastavljaju na jednako zorne opise ostalih životnih situacija. Nisu sami sebi svrhom, kako se to danas lijepo kaže. Koliko mogu procijeniti iz svoje priručničke uredničke perspektive, za razliku od ženskog štanceraja smišljenog za brzu zaradu, Majdak piše književnost. I to onu koja si trasira upis među klasike dok je istovremeno čita široka publika.
Dok sam kao maturantica čitala „Kužiš, stari moj“ – iz lokalpatriotizma, primijetila je profesorica Elza Jurinjak kad sam joj prijavila koje naslove čitam izvan popisa lektire - nije mi se sviđala Majdakova neromantična, znojava i slinava erotika, s premalo zanosa za moj tinejdžerski ukus. Sada, dva desetljeća kasnije, tu ne vidim samo erotiku kao iz noćnih mora, nego cjelovitu mušku krizu identiteta, pomno razrađenu.
Majdakovi romani puni su jakih žena za kojima pate njegovi bolećivi antiheroji, žena o kojima maštaju u snovima, ali pribojavaju ih se na javi. Osjećajući privlačnost, strahuju valjda da bi ženski nagon mogao biti isto tako nepopustljiv i razoran kao njihov muški te da će ih, ako se primaknu, privući kao magnet kojem se neće moći oduprijeti.
O, ima tu i slabih ženskih likova, podređenih žena koje pristaju na sve, čak ni ne nadajući se, kao u recentnim „Nijansama“, da će zločestog dečka naučiti što je ljubav.
„Poslušala ga je bezpogovorno, smjerno i ponizno, da se ćutio jadno nadmoćnim i nepravednim. Biće naviklo da mu se naređuje osorno, traži usluga i podvorba najbezumnije vrste, osoba koja će udovoljiti ne zastavši ni trenutak, ne krzmajući, nemajući vremena trgnuti se, pobuniti i ocijeniti stupanj poniženja,“ opisuje u „Uistinu tužnom ljubavnom romanu hrvatskom“ (zbirka Suton, Naklada Đuretić, Zagreb, 2012.).
(Za strastvenije čitače, dodajem i nastavak pasusa, jer je simboličan: "Gledao ju je kako silazi, u grlu susprežući glasnice da ne poviče: Vrati se! prihvaćam te... Ni za što te ne okrivljujem. Vrati se!... Nikad više neću ni pokušati da te preoblikujem, uspoređujući s likom koji je valjda nastao jedino u mojoj mašti. Ljubav prema tebi bila je zasnovana na nepouzdanoj mašti. Vrati se! Izađi iz tlapnje u koju sam te danima i noćima, do zore, perfidno navodio da uđeš... " )
Činjenica je da moja, danas srednja generacija ništa slično nije napisala o muškim slabostima, a kamoli da se bilo koji od mojih vršnjaka, s pseudonimom ili bez njega, približio broju od pedeset objavljenih romana, koliko ih je Majdak dosad nanizao, zajedno sa Suzanom Rog.

I evo nas, treća srijeda u travnju. Majdak stiže na treći kat zgrade u Zvonimirovoj 17, koju, kako kaže, poznaje od podruma do tavana jer je tu bila nakladnička kuća „Znanje“, u kojoj je objavljivao.
Čak sto naslova, romana, zbirki pjesama i radio-drama, nabrojao je Mirko Kovačević predstavljajući velikog virovitičkog književnika. Baci li se pogled na popis naslova, mnogi od njih zvuče poznato – Pazi tako da ostanem nevina (1971.), Ženski bicikl (1978.), Marko na mukama (1977.), Biba okreni se prema zapadu (1982.) ili Ševa na Žuru (1989.) i Ponovo sam nemoralna i pokvarena (1996.) koje je objavio pod pseudonimom Suzana Rog.
Treba iskoristiti ovu priliku i književniku koji je osjetio i opisao najosjetljivije muške krize postaviti pitanje kako to da su muškarci sedamdesetih godina odjednom počeli priznavati svoje slabosti, kad su junaci u romanima oduvijek bili hrabri, nepobjedivi i bez mane? Odakle mu hrabrosti za to priznanje? Jer, treba biti veliki frajer da bi se priznale vlastite slabosti.
Drugo je pitanje ženski erotski val, štoviše tsunami koji predvodi naslov „50 nijansi sive“. Što na to kaže Suzana Rog? Jesu li današnje perjanice erotske literature nemoralnije i pokvarenije čak i od nje?
Majdak nema ni zrnce umišljenosti i nezdrave egocentričnosti. Njegovi su odgovori jednostavni i poučni. I nije nasjeo i zaopetljao se u književnu fenomenologiju. Na pitanje kako to da se usudio priznati muške slabosti, odgovara prisjećajući se što ga je odredilo i izgradilo – odrastanje i seoskoj sredini u kojoj je najopasnije što mu se moglo dogoditi bilo da podere hlače preskačući ogradu. Tu je kao dijete ispitivao svoje granice i testirao sam sebe, još prije nego što je počeo putovati u gimnaziju.
- Danas roditelji previše štite svoju djecu. Prate ih i ako do škole trebaju prijeći dva semafora. Ja sam se u školu vozio između vagona.
Tu ubacujem da moji vršnjaci, današnja srednja generacija, nije ni blizu tako dobro opisala krizu muškog identiteta. Ali uzalud oštrim pitanja, legenda se ne da isprovocirati.
- Dugo sam se bavio uređivanjem i prevodio najjače strane pisce, tako da i danas čitam samo knjige iz kojih mogu nešto naučiti. Evo, zadnje sam pročitao biografiju Jane Austin, koja je pisala prije 200 godina. U svojoj biografiji navodi čak i podatke o honorarima koje je dobivala od izdavača.
Književni uzori? Krleža, naravno. Josip Kozarac, Ante Kovačić... Pa se sjeti uspomena iz studentskih dana, kada je studirao jugoslavistiku, pa je, zbog kriterija zahtjevnog profesora, trebao poznavati srpsku književnost bolje nego hrvatsku.
I tu dolazimo do legendarnog „Kužiš, stari moj“. Kada je postao svjestan što je zapravo napisao?
- Ključnu ulogu odigrao je Vlatko Pavletić, akademik i kasnije predstanik Sabora, koji je roman objavio bez lekture i velikih ispravaka – sjeća se Majdak, a knjiga je kasnije imala nekoliko izdanja. Film koji je snimljen po romanu nije mu se svidio. Glavnu ulogu glumio je Ivica Vidović, genijalan glumac, ali rođeni Dalmatinac, kojem ni jezične vježbe nisu mogle usaditi zagrebački govor. Po tada važećem ključu, u filmu su glumili i beogradski glumci, tako da je jedini uvjerljivi zagrebački glumac bio Relja Bašić.
Za razliku od filma, monodrama koju je igrao Mladen Budičak, rođeni Trešnjevčanin, bila je autentična i vrlo popularna – odigrana je više od 1000 puta.
Mnoge je uspomene pokrenuo Zvonimir Majdak, pa su ga Zavičajci obasuli pitanjima.
Čak do toga, na čemu piše, na računalu ili na pisaćem stoju?
- Na svemu. Najdraži mi je ipak električni pisaći stroj, jer se tekst napisan na računalu može popravljati do besvijesti. Ono što se napiše na papiru ipak stoji. Iako je za književnike je poznato da su skloni beskrajnom prepravljanju tekstova – priča se da su se slagari hvatali za glavu kad bi im stizao Krležin tekst, put dodataka i korekcija.
Baš kao što sam pretpostavljala pozivajući Majdaka u Zavičajno, Mirko Kovačević ponudio je da se sljedeći put u istom sastavu okupimo na jesen i predstavimo nedavno objavljenu knjigu „Povratak sudbini“, u kojoj su opisi Virovitice kakva je bila osamdesetih godina, nizine i vinograda na obroncima Bilogore. U Virovitici nije dovoljno zapažen ni "Ženski bicikl", u kojem su također prizori iz našeg malog grada. Obećali smo podsjetiti Virovitičane na te knjige, neka znaju gdje je Virovitica u hrvatskoj književnosti.
Mirko Kovačević pročitao nam je Majdakovu pjesmu iz zbirke „Frajerski nokturno“, a darovao mu je i svoju zbirku pjesama „Zagasite sretnosti“, uz obećanje da se upravo priprema za objavljivanje kronika Društva, pa će to biti prigodan dar za buduće susrete. A vidjet ćemo se, obećao je, i u Virovitici i u Zavičajnom društvu.
Već se bila spustila noć kad su presahnula pitanja i druženje se približilo kraju. Književnik je kasnije rekao da iznenadio kad je vidio koliko je sati i da se uopće nije umorio u čak dva sata druženja koja su prebrzo prošla.
Dugim pljeskom nagradili su članovi Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu svog književnika, a on im se na kraju s poštovanjem naklonio.
U žagoru koji je nastao prije rastanka, prišao mi je prof. Kolesarić i prokomentirao Majdakovo zapažanje o slabim muškarcima:
- Muškarci doista jesu slabiji. Majdak je to dobro zapazio i bez socioloških istraživanja.
- Ali oni misle da su jači.
- Žene su im dopustile da tako misle. Jer one imaju ozbiljna posla, one moraju roditi i podizati djecu. A oni nek se za to vrijeme igraju.
E, moj profesore, zašto mi to niste rekli onih davnih dana dok ste mi predavali na fakultetu?!
Eto, upravo majdakovski kraj.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitičani u Zagrebu



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.