Što je župan Tomislav Tolušić pričao na svečanoj sjednici Skupštine Virovitičko-podravske županije znaju oni koji su bili nazočni u dvorani kazališta i slušatelji radijskih postaja koji su slušalo izravni prijenos. Zašto je županiju usporedio s junakom popularne dječje pjesme Grigora Viteza to vjerojatno samo on zna. To je odgovor svima onima koji ovih dana pitaju 'što je je pjesnik hito reći'.
Ne računajući one koji su zdušno pljeskali nakon govora (jer, znamo kako to ide, ako ne aplaudiraš ili ne držiš ruku na srcu kad je himna - nisi s nama) javnost je podijeljena. Kao i uvijek kad je nešto neobično, kad iskače iz prosječnosti i kad provocira, javnost je podijeljena. Jedni vele da je dosjetka odlična, pa i genijalna, drugi, a među njima i znatan broj članova njegove stranke, da je cijela ideja s Antuntunom neprimjerena, neshvatljiva i pogrešna jer od jedne ozbiljne stvari radi lakrdiju.
Mi vam donosimo županov govor i pjesmu koju je na svečanosti recitirao glumac Vladimir Andrić pa sami donesite sud.
"Hrvatske županije su naše najvažnije institucije. Brinemo o školama, zdravstvenom sustavu, prometu, prostoru i drugim naoko nerazumljivim pojmovima koji su iznimno važni za svakodnevni život našeg stanovnika. Sve su te institucije pune marljivih i obrazovnih ljudi koji za javnost nevidljivo rade svoj posao, ali su pouzdan i siguran partner građanima.
Jedna županija, i to baš ona u desetom selu, strši i svemu tome. I to baš ona najmanja, sa samo 40 zaposlenih. Ona mala koja više od pola svog proračuna povlači iz EU, HR i ostalih fondova,. Gradi ta županija škole, restorane, studentske domove, kupuje dvorce i kurije. Zapravo, sve nešto što ne bi trebala raditi. I uvijek sto pitanja: Neobično je da to radi županija, pa to bi trebao raditi netko drugi. Gradi ta županija i domove zdravlja i bolnice, a želi i hospicij, pravi ceste i mostove, izdaje rješenja i raznorazne potvrde, osniva svoje tvrtke, radi hotele i hostele i druga čuda koje, naravno, nikako ne bi trebala raditi. Jer, eto nije naše da to radimo. Čudno je to: pa što ne mirujete, ne sjedite u uredu i ne čekate 3 sata da idete kući.
Pa nekakvi ticovi, drvni centri, sirane, viseći solari i ostale čudne kombinacije. Pa tko lud nas tjera? Antuntun!
Čuči negdje u nama, u glavi i u srcu i neda nam mira. I ne možemo s njim nikako na kraj. On nas tjera da budemo drugačiji, da nam radni dan ne završava u 15 sati, da nema tog projekta koji je neostvariv i tog problema koji je nerješiv. Možda smo ponekad zbog njega malo dječački razigrani, imamo neobične ideje... Da, ponekad i mi griješimo, ali isto kao i on na kraju ostanemo...I mi veslamo kroz žito, kvočka nam leže novce, razlupamo jaje šivamo koncem... I sve savršeno funkcionira.
Kad bi smo svi sve radili na isti način, svijet bi bio dosadan i predvidljiv. I definitivno manje uspješan.
Virovitičko-podravska županija je Antuntun u tom birokratskom svijetu, svijetu koji nas tjera da svi budemo isti. Mi smo samo svoji, originalni, maštoviti i sasvim drugačiji. Obećajemo da ćemo takvi i ostati".
Kako živi Antuntun
U desetom selu
živi Antuntun.
U njega je malko
Neobičan um.
On posao svaki
Na svoj način radi:
Jaja za leženje
On u vrtu sadi.
Kad se jako smrači,
On mrak grabi loncem.
Razlupano jaje
On zašiva koncem.
Da l' je jelo slano,
On to uhom sluša.
A ribu da pjeva
Naučiti kuša.
Na livadu tjera
Bicikl da pase.
Da mu miše lovi,
On zatvori prase.
Guske sijenom hrani,
Snijegom soli ovce.
A nasadi kvočku
Da mu leže novce.
Kad kroz žito ide
On sjeda u čun.
Sasvim na svoj način
živi Antuntun.
