Gotovo je vrijeme karnevala, skinute su maske, ostale su uspomene – i sada se samo priča o zgodama i nezgodama maškara. Tko se u što zamaskirao, iza kakve maske se skrivao? Kakvu je tko uniformu nosio, čije brkove je pustio? Tako jednom aktualnom liku ovih karnevalskih dana pronađoše neku davnu zaboravljenu sliku. Ne zna se godina i ne zna se dan, vidi se samo da je bio maskiran. Djeca bi rekla – vidi mama, dimnjačar!
Volim tu dječju nevinost u pogledu na svijet. Klinci vide istinu s neke svoje, svjetlije strane, njima je život uvijek šaren i lijep. A onda prođu kroz školu odraslih i njihova percepcija svijeta postaje polako programirana verzija fašnika. Maska za ulicu, maska za posao, maska za prijatelje, maska za neprijatelje. Tisuću lica, a niti jedno pravo.
Tko je dimnjačar sa slike? Kakvo je njegovo pravo lice?
Pokušavam doprijeti do njegovog istinskog lika, ali najprije skidam sa sebe kostim vječitog ratnika u kojemu gori neprestana želja da put do istine razgrne mačem. Osjećam tu vlastitu borbenu masku kao zgusnutu energiju misli koja mi se skuplja u solarnom pleksusu. Guši me i ne osjećam se dobro. Čekam da olakša i spuzne s mene.
Trenutak svjesnosti u statusu promatrača i ona polako kopni. U stanju sam duševnog olakšanja koje mi otvara novi pogled na čovjeka u crnom. Više u njemu ne vidim prijetnju. Postajem nekako ravnodušan, kao da sam iskoračio iz jednoga svijeta u drugi.
Kakav predobar osjećaj. Ta magijska teleportacija duha čini me slobodnim. Sada već svjesno mijenjam svoj vlastiti lik i počinjem se igrati sa stvarnošću, nevezan za različite uloge, tuđe i osobne.
U tom trenutku sjetim se jedne budističke priče o Purni, učeniku Gautama Buddhe koji je želio napustiti samostan i poći u svijet. Prije nego mu udjeli blagoslov Učitelj ga upozori:
"Purna, svijet je opasno mjesto, tamo te čekaju okrutni ljudi. Mogli bi te povrijedi.“
Ovaj se zamisli, i poslije nekoliko trenutaka blaženo progovori:
„Ne brinem Učitelju, jer to su dobri ljudi, kada me samo vrijeđaju riječima, a ne tuku me batinom.“
„Ali mogu te i udariti.“
„Neka me i udare, to su dobri, plemeniti ljudi, koji me samo tuku, ali me ne žele ubiti.“
„A što ako te ipak pokušaju i ubiti?“
„Ne plaše me takve prijetnje, to su dobri milosrdni ljudi koji me samo oslobađaju patnji ovoga tijela prepunog gadosti.“
Učitelj se osmjehne i reče:
„O Purna, slobodni, sada si spreman otići u svijet, tebi se ništa ne može dogoditi.“
Ovo je tipična priča o slobodnom čovjeku, koji u raznim ljudima umije prepoznati masku, vjerujući da se iza svake od njih krije neka sasvim drugačija osobnost. Djeca, taj božanski dar nose u svojoj dobroćudnoj, neiskvarenoj prirodi. Možda je to i jedini put da se osjećamo slobodni – prihvatiti svijet kao veliki karneval zamaškaranih ljudi koji iz stotinu različitih razloga (a najčešće iz nekog straha) samo kriju svoja prava, istinski ljudska lica?
Kad je već bal, neka onda bude maskenbal.
