adali smo se da neće tako brzo, ali, eto, jest: stala i ljevica zazivati nasilje, ni dva desetljeća nakon što se crna desnica ostavila osvete nad onom šačicom Srba što nisu pobjegli iz ličkih pustopoljina. Koliko je potpisanome novinaru poznato, intervju pisca Eduarda Popovića ovim novinama 18. veljače , prvi je, ispovjedno iskren vapaj za nasiljem uime lijevih ideala jednakosti i revolucije. I zato ga je dobro zapaziti. Zapaziti, dakako, s nelagodom. Jer tolika silna zbrka teških riječi, nepromišljenosti, nedosljednosti i nelagode, smiješane s herostratskom samodopadnošću i maljevima kategoričkih tvrdnji, ne svjedoči ni o kakvoj analitičnosti dobre volje, nego o teškome duhu opasnoga, a olakog vremena koje, po tko zna koji put, na površinu istiskuje brza i spektakularna, a vraški opasna »rješenja«.
»Više nisam siguran da se nenasiljem može pobijediti bankarski fašizam«, kaže Edo Popović. Pa nešto dalje eksplicira, stajući na čelo kolone pouzdanih koji će taj, je li, »fašizam«, nasiljem pobijediti:
»No čini mi se da se ova stvar ne može riješiti poboljšanjem postojećeg sistema, jer je on toliko loš, da ga je nemoguće poboljšati. Društveni sistem u kojem danas živimo samo je suvremenija verzija feudalizma ili robovlasništva«. I još: »Radi se o tome da se ovaj sistem sa svim svojim vrijednostima u potpunosti odbaci, da do izražaja dođu suradnja, dijeljenje dobara, rodna jednakost...« Živimo, dakle, u fašizmu, feudalizmu ili robovlasništvu - sve to kao da je isto - toliko pokvarenom, da se ne može promijeniti drukčije doli nasiljem, pa da poslije krvavoga pročišćenja nastupi »suradnja, dijeljenje dobara, rodna jednakost...«.
Što da čovjek pomisli kada pisac izgovara toliku količinu zlogukih besmislica?
No sav taj intelektualni otpad Popoviću osobno na dušu: površne a bombastične tvrdnje, nelogičnosti i kontradikcije, neistine i sveznalaštvo. Ono što uistinu brine, i što može biti razlog komentaru, golema je količina resantimana što izbija iz njegovih riječi. Govornik ni ne krije da u tom osjećaju ima nešto patološko. Štoviše, on se njime ponosi, jer ga smatra dokazom svoje vlastite moralne nadmoćnosti.
Upitan »obuzme li ga katkad ogorčenje zbog te grandiozne prilagodljivosti Hrvata na nedaće koje se slijevaju s političkog vrha«, Popović odgovara ovom nezgrapnom rečenicom: »Ne baš ogorčenje, to je osjećaj koji, kao i mržnja, uopće nije zdrav«. Svega dakle pomalo: ogorčenja, mržnje, bijesa... Riječju: nelagode u civilizaciji; resantimana.
A onda, nešto malo dalje, na pitanje jesu li Hrvati »ovce koje pokunjeno pristaju na sve što im se pokuša nametnuti«, Popović spremno zaoštrava metaforu: »Nemojte vrijeđati ovce, ovca jako dobro zna što je njezin životni interes i kako ga zaštititi«.
Mi, dakle, koji ne mislimo da će nasilje ikada donijeti išta dobra, gori smo od ovaca, pa ne znamo ni vlastiti interes prepoznati. Ali zato bismo trebali povjerovati Eduardu Popoviću, koji se guši u vlastitome tmurnom ogorčenju i bijesu. Mudro zboriš, književniče: zlatnim si se slovima upisao u kupusaru bedastoća hrvatskih velikana.
Al' na stranu šala. Ima Popović razloga biti ljutit. Ta svi imamo, i to uvijek, a ne samo u ovakvim mršavim vremenima. Imali su i Rusi, Talijani i Nijemci dvadesetih prošlog stoljeća.
Ali to ne znači da je trebalo prihvatiti lenjinovske, musolinijevske i hitlerovske recepte!
Zato, patuljastom ničeancu Popoviću, i svim njegovim supatnicima koji žude za obračunom znojeći se u vrućici moralne superiornosti, sugeriramo metodu koja Popoviću nažalost još nije pomogla: hodajte, duboko dišite, i ostavite se bolje budućnosti. Tako ćete čovječanstvu najbolje pomoći.
