SUHOPOLJE - Više od pedeset godina mještani Suhopolja, koji redovito pohađaju svetu misu u župnoj crkvi sv. Terezije Avilske u centru mjesta, prolazili su i pored neoznačenog groba dvojice mladića, koji su za vrijeme krvavog Križnog puta, vjeruje se oko 1946. godine, pogubljeni u crkvenom dvorištu i zakopani ondje, ni tridesetak centimetara ispod trave na kojoj se nedjeljom igraju mališani.
Otkrilo je to iskapanje kojeg je ovog tjedna inicirala Udruga za istraživanje žrtava II. Svjetskog rata i poraća. U suradnji sa policijom, otkriveni su ostaci dvaju kostura, položenih jedan na drugoga, tridesetak centimetara ispod površine, tik uz dva velika bora koja rastu u dvorištu župne crkve. - Prema izjavama sada pokojnog Franje Fetta, koji ih je pokopao, bila su to dvojica braće. Mladići, nije im bilo ni trideset godina. Došli su u koloni, u srpnju ili kolovozu 1946. godine, sa ostalim zarobljenicima iz smjera Zagreba i Bjelovara. U Suhopolju su se partizani odlučili odmoriti. Braću, koja su bila domobrani, izdvojili su iz kolone, kao upozorenje ostalima. Odvukli su ih do borova, skinuli im dijelove uniforme, zavezali i potom jednog za drugim, ubili hicima u glavu. Prema nekim informacijama, na očigled mještanima i drugim kolonašima, smaknuli su ih pripadnici crnogorske čete partizana. Partizani su tada upali u prvu kuću, tik do crkve, izvukli gospodina F. Fetta iz njegovog doma i naredili mu da iskopa rupu i pokopa mladiće - priča Vinko Dumenčić iz Udruge, pokazujući mjesto na kojem je policija pronašla dijelove kostura. Na jednoj od lubanja još su vidljive srebrne navlake, kao i rupe od metka, kaže Vinko koji je siguran da će analiza kostiju i nakon nje i policijsko izvješće, potvrditi priču svjedoka o godini i spolu žrtava.
Udruga je dosad pronašla ostatke više od tisuću žrtava, među kojima i oko 800 školaraca, pripadnika Hrvatske mladeži iz Zagreba i Križevaca, koji su ubijeni u području koje mještani zovu Mrtvi jarak, oko sedam kilometara od centra mjesta. Diljem suhopoljske općine nalaze se neimenovani grobovi, kažu mještani, no o njima ne vole govoriti. - Ljudi se boje, neke od osoba koji su u to vrijeme ubijali, partizanske kapetane, znaju imenom i prezimenom, s nekima su desetljećima živjeli u istom mjestu. Mi ne želimo ganjati krivce, nego putem dokumentacije koju posjedujemo, napisati knjigu o žrtvama i na taj način odati počast ovim nesretnim ljudima, da se zločin ne zaboravi - kažu iz Udruge.
