Pročitao sam članak koji govori o jednoj pjesmici njemačkog nobelovca Günter Grassa a pod nazivom: „Ono što se mora reći". Cijela je o mogućem sukobu Izraela i Irana (uključujući i USA, naravno). Jasno, taj Grassov uradak sve je drugo osim pjesmice.
Pročitao sam, potom, i tu pjesmicu koju su, s njemačkog na hrvatski, preveli Anne-Kathrin Godec i Miljenko Jergović. Ovaj potonji je žestoko napao hrvatsko neobjavljivanje (?) ove pjesme spominjući i Jasenovac, Budaka, Hebranga, Tuđmana, Pavelića - i što sve ne. Sve osim Günterove pjesme. Nije prepotentni Jergović odolio pa je ustvrdio: U Hrvatskoj pjesma nije objavljena, ali nema sumnje da će reakcije na nju, bude li objavljena, biti GLUPLJE nego drugdje ....pa onda nastavio: To je razlog zbog kojega pjesma Güntera Grassa u Hrvatskoj nije moguća, niti bi hrvatski pjesnici shvatili što u njoj točno piše.
Uz duboko uvažavanje Jergovića kao pisca i, u ovom slučaju, komentatora valja konstatirati da takve kvalifikacije - da će reakcije u Hrvatskoj biti gluplje nego drugdje te da naši pjesnici ne bi niti shvatili što u njoj piše, može izreći samo glupan kakav je Jergović koji očito ništa nije shvatio. Nije shvatio niti to da je postavom na Internet objavljena „globalno", u cijelom svijetu. Ili je naglašeno trebala biti objavljena hrvatskim građanima. I o njemu više ništa jer jednostavno niti ovoliko ne zaslužuje.
U Hrvatskoj, zemlji kolijevci antifašističkog pokreta u ovom dijelu Europe, zemlji svijetle antifašističke povijesti, svakako je razumljiva svaka riječ iz Grassove pjesme. Službena ili neslužbena politika komentirat će (ako će) prema svom uvjerenju i stavu. Svatko, tko će pročitati pjesmu, komentirat će iz svog kuta, ocjenjujući je različito, što je i normalno u zemlji slobodnih promišljanja. Pitanje: da li je Grass antisemit, politički amater ili tašti pisac, nebitno je. Ono što nadilazi ta pitanja je činjenica da tema ove pjesme otvara staro pitanje odnosa na Bliskom istoku, odnosa koji u zadnje vrijeme prijete da prerastu u strašan, možda nuklearni rat.
Rat koji nikome nije potreban. Osim onima koji žele demonstrirati silu, snagu i dominaciju u svjetskoj politici. I onima koji to ne mogu izbjeći zbog skorih predsjedničkih izbora. Sama demonstracija sile i utjecaja bila je očita i nakon Obamine izjave da Palestinsko pitanje treba riješiti tako da se sve vrati na stanje iz 1967!! (Tko bi rekao: takvo riješenje Palestinskog pitanja američkom predsjedniku Fordu 1976.godine predložio je, i naznačio kao jedino moguće, Josip Broz Tito!) Obama je nakon Netanyahuova pritiska (i pritiska izraelskog lobija u SAD-u) promijenio mišljenje. Također, Obama koji se ne deklarira kao izazivač rata, primoran je, pritiskom znanih lobija, zaprijetiti Iranu kao prijetnji svjetskom miru, otvorenim ratom jer mu izbori vise za vratom. Pa tko je tu onda tašt, Grass ili ovi koji prijete ratom? Čovjek je samo ukazao na opasnost koja se nadvila nad zemljama Bliskog istoka ali i šire.
Dakle, jedan od uzroka eventualnog rata je i taj što Iran ne dozvoljava (a inače su bili) kontrolu od strane UN-ovih istražitelja, što je ocijenjeno kao svetogrđe, kao dokaz da će Iran možda ugroziti sigurnost u regiji. I nepobitno, u tim tvrdnjama previše je „možda". S druge strane, 26.03.2012. objavljeno je:
„Izrael je priopćio u ponedjeljak da je prekinuo kontakte s Vijećem UN-a za ljudska prava nakon što je to tijelo prošlog tjedna pokrenulo međunarodnu istragu židovskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali
Ta odluka, koju je objavio glasnogovornik izraelskog ministarstva vanjskih poslova, znači da istražnom timu neće biti dopušten dolazak na Zapadnu obalu niti u Izrael, rekao je glasnogovornik Yigal Palmor.
'Mi više ne radimo s njima', rekao je Palmor o Vijeću UN-a za ljudska prava čije je sjedište u Ženevi. 'Mi smo sudjelovali u sastancima, raspravama, organiziranju posjeta Izraelu. Sada je sve to gotovo."
Lako je zaključiti da ovo odbijanje UN-ovih istražitelja nije rezultiralo sankcijama. Iako je to naređeno rezolucijom UN-ova Vijeća za ljudska prava, od 47 zemalja 36 glasalo za, 10 suzdržanih i 1 protiv. Jer, očito je da niti na East Riveru nisu gluhi na zveket novca i miris crnog zlata.
Znam da ove teme mnogi izbjegavaju, pa i kolumnisti na ovom portalu, međutim smatram važnim i o tome pisati jer ako je izbor pregovarati ili ratovati, većina je uvijek za pregovore. Na žalost, u pravilu manjina odlučuje. Ne želim se čak niti svrstavati na bilo koju stranu, za mirno rješenje sam, ali reagirati treba pa makar reakcija bila i „glupa". Podsjetit ću samo na naslov: ako govorimo o Izraelu, da li u eventualnom sukobu s Iranom možemo reći da žrtva (Izrael) napada agresora ili agresor (Izrael) napada žrtvu...
Na kraju, pročitajte pjesmu Güntera Grassa pa ocijenite.
Ono što se mora reći
Zašto šutim, predugo prešućujem,
ono što je očigledno i uvježbavano u pomno planiranim igrama,
na čijem kraju kao preživjeli mi smo
jedino fusnote.
To je sačuvano pravo da napadnu prvi,
koje bi moglo uništiti hvalisavcem podjarmljeni
i do organiziranog klicanja dovedeni
iranski narod,
jer se na području pod njegovom vlašću
o gradnji atomske bombe nagađalo.
Ali zašto samome sebi zabranjujem
imenovati onu drugu zemlju
u kojoj već godinama - iako potajno -
postoji i raste nuklearni potencijal,
doduše izvan kontrole, jer je svim
provjerama nedostupan?
Opće prešućivanje činjenica,
kojem se moja šutnja podredila,
osjećam kao tešku, opterećujuću laž
i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja;
presuda "antisemitizam" sasvim je uobičajena.
I onda baš iz ove zemlje,
koju stalno sustiže njezin zločin, po svemu
neusporediv,
i svaki je put iznova pozivana na odgovornost,
još jednom, čisto poslovno, iako
u izjavi je hitroj to objašnjeno kao kompenzacija,
doprema se Izraelu još jedna podmornica
čija se posebnost sastoji u tome
da usmjerava sveuništavajuće bojeve glave
tamo gdje postojanje atomske bombe nije dokazano,
ali je kao pretpostavka već potvrđeno,
I zato ću sada reći, ono što mora biti rečeno.
Zašto sam dosad šutio?
Zato što sam mislio da mi moje podrijetlo
označeno nepopravljivom sramotom,
ne dozvoljava da zahtijevam izricanje
činjenica kao jedine moguće istine
prema zemlji Izraelu, s kojom sam povezan
i s kojom i dalje povezan želim biti.
Zašto ovo govorim tek sada,
Ovako star, posljednjom svojom tintom:
Atomska sila Izrael ugrožava
Ionako krhki svjetski mir?
I mora se reći,
jer sutra je možda već prekasno;
pogotovo za nas koji - opterećeni ionako što smo Nijemci -
možemo postati isporučitelji zločina,
koji je predvidljiv, zbog kojeg se naše saučesništvo
ne može prebrisati uobičajenim opravdanjima.
I priznajem: ne šutim više,
sit sam licemjerstva Zapada;
i želim se nadati,
ukinuti svako prešućivanje,
pozvati izazivače stvarne opasnosti
da odustanu od nasilja
i insistirati da se dopusti
nesmetana i trajna kontrola
izraelskog atomskog potencijala
i iranskih atomskih elektrana
od istih međunarodnih institucija
prihvaćenih u vladama obje zemlje.
Samo na taj način, Izraelcima i Palestincima,
i ne samo njima, nego svim ljudima koji žive tamo,
u tom zabludama okupiranom dijelu svijeta,
gužvovitom i zavađenom odavna,
a zatim i svima nama, može se na kraju pomoći
