"Glavne karakteristike autizma su slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija, ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja." - kažu stručnjaci. Ako bi se malo htjeli poigrati metaforama, rekli bi da je na kolektivnoj razini ovaj sindrom posebno obilježje ljudi u bijelim kutama kojima je povjerena briga o ljudskom zdravlju. Ignorirajući svaku vrstu informacije izvan oficijelnog školskog gradiva, njihov kontakt sa živim svijetom odvija se samo unutar vlastite projekcije života, izoliranim u epruveti.
Oni koji se uspiju izdvojiti iz tog autističnog kruga - potaknuti željom da se na trenutak udalje od mikroskopa i pogledaju svijet kroz prozor - riskiraju da budu prokazani kao znanstveni heretici kojima počesto prijeti niz životnih neugodnosti pa i sama opasnost po vlastiti život.
Američki novinar Steve Kroschel pokazao je to svojim izvanrednim dokumentarnim filmom o Gersonovoj terapiji putem kojega nas vodi kroz jednu veoma intrigantnu priču vezanu uz rad proslavljenog njemačkog liječnika Maxa Gersona (1881 - 1959), na čiju metodu liječenja raka i ostalih degenerativnih bolesti službena medicina godinama uporno zatvara oči i uši.
Krenuvši na put oko svijeta u trajanju od 52 dana, Kroschel prikuplja dokaze o frapantnoj učinkovitosti ove dijetalne metode, pri čemu razotkriva nevjerojatnu zatvorenost znanstvene elite, naizgled potpuno odsutne iz stvarnosti koja ih okružuje.
A sve je počelo sasvim slučajno poslije jednog razgovora kojega je novinar vodio sa kćerkom doktora Gersona, radeći na jednom sasvim drugom dokumentarnom projektu: "Bila je jedna izjava u mom dokumentarcu koju nikada neću zaboraviti: ‘Znanstveno je provjerljiva činjenica da Gersonova terapija liječi rak, kao i sve ostale degenerativne kronične bolesti.' - Lično nisam mogao dublje prihvatiti tu izjavu Charlotte Gerson bez da provedem više istraživanja. Nakon nekoliko telefonskih poziva, odlučio sam, napraviti ću još jedan dokumentarac usredotočivši se na lijek protiv raka i kroničnih bolesti. U skoro vrijeme koferi su bili spremni i našao sam se na putu. ...Nisam imao pojma što će se s ovim dokumentarcem razotkriti dok je putovanje napredovalo, ali posvetiti ću točno 52 dana kako bih snimio ovaj dokumentarac."
Pogledavši prije neki dan ovaj filmski uradak, ostao sam oduševljen profesionalno odrađenim zadatkom koji predstavlja primjer jednog ozbiljnog istraživačkog novinarstva. Obzirom na vrijednost teme, a posebno ponukan preranim odlaskom nekih meni veoma dragih ljudi koji su u posljednje vrijeme izgubili bitku sa najzloćudnijom bolešću našega doba, osjećam potrebu i dužnost da ovu cijelu filmsku priču prenesem dalje, u nadi da će nekome možda spasiti i život. Ova kolumna svakako je mjesto za takvu priliku.
