To je naš, po svemu sudeći, veliki problem. Iako nisam imao priliku upoznati neku cjelovitu informaciju o stanju upravljanja ljudskim resursima kod nas, a nisam siguran da takvo nešto i postoji, iskustvo me ući, da većina kod nas, ne cijeni vrijednosti svojih kompetentnih ljudi, pojedince s naglašenim moralnim i etičkim kvalitetama. I to, bez obzira na njihova znanja, vještine i ostvarene rezultate.
Možda je to samo moje iskustvo, ali ipak, ono je bazirano na osnovi prakse od 35g. rada. Da su nam ljudi najveće bogatstvo, postojala je dugo vremena, samo parola. Istini za volju, parola koja je dobro zvučala. Nju su obično izgovarali oni, koji su, kako bi to rekao u svojim načelima Peter: »dostigli i postigli stupanj vlastite ne sposobnosti». Ne znam, zašto više ne cijenimo svoje ljude? Odgovor samo naslućujem. Ali znam, da propušteno i izgubljeno, neće biti lako ispraviti i nadoknaditi. Kod nas je još uvijek najvažnije s kim ste, a ne, tko i kakvi ste? Osim toga, važno je i da budete s onima koji su na vlasti. Jer oni donose i kroje zakone po svojoj mjeri, a onda i priča koja slijedi, o vladavini prava i pravnoj državi, više i nije tako važna. Umjesto toga, građanima RH, ne treba bilo kakva, nego pravedna pravna država! Oni su to, po svemu sudeći i zaslužili. Ako niste s onima na vlasti, onda je dobro biti bar u grupi koja ima moć ( u prijevodu novac ).
A dalje, sve ide lakše. Ostali problemi svode se na pitanje cijene. I tako, dolazim do pitanja: Ima li netko, za koga bi se moglo reći, da je, ili da je bar u najvećoj mjeri, «zaslužan» za takvo stanje? Po svemu sudeći, nema. Nitko!? Ako je zaista tako, onda bi se izgleda «novac» mogao proglasiti krivcem. Izgleda, da je za sve kriv samo novac!? Ili kao što ovih dana slušamo u pjesmi «lova»! Novac je kriv za vrlo raširenu pojavu korupcije, u kojoj se, priznali mi to ili ne, već duže vremena, očigledno, gušimo. Mislim da se može s velikom sigurnošću predvidjeti, ako se s tim problemom ozbiljno i uspješno ne obračunamo, počevši od vrha, pa sve do svakog sa sobom, nitko nam neće moći pomoći, bez obzira na ogromne žrtve koje smo pretrpjeli prilikom stvaranja države Hrvatske. Na žalost, mnogi nešto muljaju, dovijaju se na granici moralnog i etičkog, a oni koji to ne čine i pokušavaju se boriti i mijenjati stvari nabolje, često loše završe, pa čak budu procesuirani i proglašavani krivima.
Ako ni zašto drugo, onda za «klevetu». To se pokazao u praksi dobrim načinom za skretanje pažnje javnosti s nekog glavnog problema, na sporedni. Takva «kleveta», u pravilu bila je odličan način ušutkavanja za one rijetke i hrabre, bez imuniteta, koji su u stvari ukazivali i razotkrivali korupciju i ne zakonito ponašanje. Na taj način, verbalnom deliktu, davala se težina kaznenog djela, a prije toga čak i kazna zatvora, a prava kaznena djela s velikim materijalnim posljedicama za porezne obveznike, najčešće ostala su ne sankcionirana.
