Da ne bi bilo sumnje, valjalo bi najprije se upitati: ZNAMO LI UOPĆE KOJI SU MOJI, NAŠI, NAJVAŽNIJI PROBLEMI?
A potom, ako znamo, onda bi PROBLEME TREBALO I RJEŠAVATI!
Naime, stiče se dojam, da mi na svim nivoima, velike, a pogotovo one najveće probleme, zapravo, ne rješavamo!?
Umjesto da probleme rješavamo i to po redoslijedu važnosti, po sustavu prvo je najprije, čini mi se, da mi po nekoj navici, najveće probleme, jednostavno odlažemo i ostavljamo za kasnije. Vjerojatno nadajući se i očekujući, da će to riješiti netko drugi. Ili mislimo, da će se oni riješiti, s vremenom i sami. Ili pak, imamo neke druge, «skrivene», namjere.
Potvrda za takvo promišljanje, dobro se vidi iz slijedećih očiglednih problema: održivi razvoj,
premalo zaposlenih,
mito i korupcija,
prezaduženost,
problem pravednih mirovina
(Ali privilegirane-zastupničke i sl. znamo).
Od nabrojenih problema, možda će se neki od njih, uistinu i riješiti odgađanjem, kao npr. problem pravednih mirovina!? Zločesti bi rekli da, hoće i to još bezbolno, kada svi sadašnji umirovljenici umru i tako ostanu u vječnom miru.