PITOMAČA - Iskreno, to što ne vidim najmanji mi je problem. Bezbroj je poslova koje mogu i želim raditi. Uvijek kažem - treba dati sve od sebe, a ja znam da mogu dati puno. Drago mi je što su moju želju prepoznali brojni dobročinitelji, pa sam danas ovdje i mogu biti drugima na usluzi.
Zaraznom vedrinom tako govori 20-godišnja Irena Gavrančić iz Otrovanca nedaleko od Pitomače, gotovo slijepa volonterka u pitomačkoj knjižnici. Ona je zbog svog optimizma, lijepe riječi koju čuva za svakog korisnika i spretnih ruku, u samo nekoliko dana zaradila nadimak “dobri duh Pitomače”.
Irena vidi samo dva posto, pa lica može potpuno vidjeti na nekoliko centimetara blizine, a završila je u Centru Vinko Bek srednju školu za zanimanje administrativne tajnice. Nakon prakse u pitomačkom Komunalcu, poželjela je naći stalni posao, a dok ga čeka, volontira u knjižnici.
Kao od šale naučila je položaj svih 12.000 naslova na policama, bez problema se snašla s programima na računalu, a čak i pomaže u stvaranju pozivnica, plakata i na radionicama.
Iza nje su četiri turnira u kuglanju i tri brončane medalje koje je osvojila kao članica županijske Organizacije slijepih osoba. Nema problema koji bi je obeshrabrio.
– Najvažnije mi je što sam u toliko puno ljudi pronašla razumijevanje i podršku. Važno mi je dati priliku, a ostalo ću sama napraviti – poručuje Irena, jedna od rijetkih osoba s invaliditetom koja se može nadati sigurnom zaposlenju.
