Tomislav Karamarko voli moralizirati, katkad na rubu prijetnje. Poručuje ovih dana vladi neka se »ne poigrava svetinjom«. Okružen nekima od najodgovornijih za dugogodišnje nazadovanje -Šeksom, Hebrangom, Zvonimirom Šeparovićem - Karamarko je u povodu 22. obljetnice priznanja, zauzeo patetičnu pozu i još jednom ponudio rog za svijeću. A onda smo jučer čuli kako je njegov prijatelj i najbliži suradnik, glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić, upozoravao osumnjičenike za zločin u Gruborima.
To, da je HDZ prikrivao hrvatske ratne zločine, notorna je, općepoznata, i jedna od najtragičnijih činjenica ovdašnje novije povijesti. Prikrivali su ih i prešućivali i Franjo Tuđman i Gojko Šušak - potonji ih je, štoviše, vjerojatno i osobno poticao - a prikrivali su ih i prešućivali svi dužnosnici HDZ-a. Bila je to, naprosto, stranačka politika. Protuargument, da je HDZ-ova vlast izručila hrvatske haške optuženike točan je samo formalno, jer je prava istina u tome da su optuženici izručeni tek nakon neizdrživoga međunarodnog pritiska - dakle, usprkos političkoj volji da krivci ne budu kažnjeni. Uostalom, Hrvata u Haagu ne bi ni bilo da su zločini odmah kažnjeni, i da je vlast jasno rekla kako je takav teror neprihvatljiv.
Milijan Brkić, čovjek s perspektivom potpredsjednika vlade ili ministra unutarnjih poslova, očito je još jedan od onih koji su prikrivali ratni zločin. I to jedan od najokrutnijih: ubojstvo staraca u selu Grubori, 28. kolovoza 1995. Na jučerašnjem ročištu u suđenju za taj zločin, preslušani su i tajno snimljeni telefonski razgovori Milijana Brkića, tadašnjeg zamjenika ravnatelja policije, s osumnjičenicima za ubojstva u Gruborima. »Dobit ćeš poziv od policije«, kazuje Brkić Branku Balunoviću, svjedoku i jednome od specijalaca koji su bili oko Grubora kada je zločin počinjen. »Već mi je žena uručila poziv, radi u Zaprešiću u policiji«, odgovara Balunović. »Dobro, znači brži su od mene, imam neku gužvu za Dan policije«, odgovara mu Brkić.
Razgovor zvuči kao da dogovaraju dječji rođendan, a ne istragu o likvidaciji bespomoćnih staraca. No što je pozadina te drugarske konverzacije? To što je Brkić jedanaest godina bio pripadnik postrojbe čiji su pripadnici počinili zločin u Gruborima. To što je 2001. odbio sudjelovati u hapšenju Mirka Norca. To što je Balunoviću, prema njegovu ranijem svjedočenju, 2009. - 18 godina poslije zločina! - rekao »da je konačno vrijeme da se o Gruborima kaže istina, jer će se u suprotnome po zapovjednoj odgovornosti kazneno goniti zapovjednici u toj akciji«.
Z nači li to da Brkić, visoki policijski dužnosnik, zna istinu? Znači li to da zna tko su njezini zapovjednici? Ako da, otkad on to zna? Zašto godinama šuti? I, ako šuti, ne prikriva li zločin? Ta su pitanja, dakako, retorička. Kao što je retoričko i ono koje logično slijedi, a valjalo bi ga uputiti Tomislavu Karamarku: pa tko se to onda sve ove godine »poigrava svetinjom«? I nije li to višegodišnje poigravanje obrnulo uloge: zločin pretvorilo u svetinju, a državu u sramotu?
