Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Olgine recenzije

Zlatni radnik Samuel

  Olga Vujović           01.11.2024.
Zlatni radnik Samuel

Nikad manje izloženih predmeta, nikad više istraživačkog rada,  komentirala je rezultate zajedničkog predanog rada muzejska savjetnica Maja Arčabić (voditeljica Zbirke mode, modnog pribora i tekstila, Zbirka namještaja, satova i drugog posoblja) u povodu izložbe „Izblijedjela povijes t- tvornica kovčega i kožne galanterije Sljeme“ u Muzeju grada Zagreba (5.9.2024. - 2.2. 2025.). I doista, iako izložba nije velika brojem izložaka, djeluje moćno zahvaljujući ponuđenom materijalu i izvrsnom postavu (Bilić_Mueller Design Studio) koji svaki predmet stavlja u fokus, a prateća dokumentacija potvrđuje autoričin navod.

Majstor u izradi kovčega i sličnih predmeta, Samuel Leopold Goldarbeiter (Szigetvar 1887.- Auschwitz- Birkenau 1944.) izučio je zanat u Budimpešti, nakon čega 1915. odlazi u Pečuh u kojem radi do 1920. (1914. je promijenio prezime u Gati). Oženivši se s Elizabetom Szecsen doseljava u Zagreb gdje s tastom utemeljuje tvrtku i otvara radionice u Medulićevoj 12 (prostori od 1969. – 2020. služe kao umjetnički atelijeri na što je podsjetila izložba Koraljke Jurčec-Kos „Atelijeri Medulićeva/ Sjećanje na zaborav“, Galerija Klovićevi dvori, 2023., danas više ne postoje ). Uz malu trgovinu na spomenutoj adresi, Gati otvara trgovinu u Ilici 26, a potom 1941. na Trgu bana Jelačića. Zbog rasnih zakona on i supruga prolaze kalvariju po logorima (Kraljevica, Kampor na Rabu, Rijeka, Trst) do dolaska u Auschwitz – Birkenau 4. 4. 1944. što se smatra datumom njihove smrti (kći Magdalena je sa suprugom 1941. iselila u SAD gdje još uvijek živi njena kći Viviana Gordon).

Kovčeg za šešire pripadao Zlati Mervar, kovčeg iz Svetišta M.B. Remetske, kovčeg Otona Kučere i kovčeg Ilije Abjanića

Danas u našem gradu nema spomena na Gatijevu obitelj niti tragova koji bi podsjećali na njegovu vrlo uspješnu tvornicu kovčega i kožne galanterije „Sljeme“. Osim, kako pokazuje izložba, ponekog kovčega ili torbice sačuvanih iz sentimentalnih razloga u kutu nečijeg ormara. (Usput, pamtite li mesnu industriju „Sljeme“? Očito samo još najviši vrh Medvednice Sljeme (1033) odolijeva, za sada, ljudskoj destrukciji).

Mada na izložbi nema previše izložaka, svaki od njih je neodoljiv (posebno kovčezi za šešire prekriveni putnim naljepnicama) a prateće priče približavaju nas vlasnicima i darodavcima te dočaravaju čar prošlih vremena. Većina kovčega (toaletni, putni, oni za posebne namjene) odnosno damskih torbica (zatvaranih pomoću bigla a ne ciferšlusom ili čičkom) datirano je u razdoblje od 1921. do 1931., pa je zanimljivo pogledati popis zanatlija zaposlenih u Gatijevoj tvornici 1937.: tri kovčezara, tri torbara, dva remenara, dva stolara, jedan bravar, jedan brusač i deset nekvalificiranih pomoćnih radnica. Osim nabrojenih proizvoda, u tvornici su izrađivani i manji predmeti (aktovke, lisnice, remenje), a Gati je sirovinu nabavljao na domaćem tržištu.

Kovčeg za šešire, pripadao Hedi Dubac Šohaj, kovčeg AIlije Abjanića, torbica Vesne-Barbić

 Sjećam se kako mi je mama pričala da njezina mama, moja baka, nije nikamo izlazila bez šešira, pa čak ni do tržnice koja joj je bila nadomak (iz Skalinske ulice do Dolca) no kako je bila siromašna švelja, sasvim sigurno nije posjedovala kutiju za šešir. Upravo te kutije /kovčezi za šešire (od impregniranog platna ili kože) su okruglim oblikom i brojnim naljepnicama (često su nošene kao ručna prtljaga pa kada su se predale nosaču, on je stavljao oznaku hotela) najneobičniji izlošci (dok sam ih gledala, u glavi su mi se „vrtjele“ scene iz filmova koji su prikazivali „starinska“ vremena) a poznavanje imena zadnjih vlasnica (Irena de Cocck, Zlata Mervar, Heda Dubac Šohaj) čini od nas zamalo povijesne subjekte (poetski rečeno, dakako). Kovčezi su izloženi zatvoreni i otvoreni, a poseban je užitak gledati kako su neki, primjerice toaletni kovčezi ( Lidija Kašpar Stranić) bili pažljivo organizirani s pretincima za bočice i kutijice ( a ne da se za vrijeme vožnje kotrljaju „kao muhe bez glave“). Neki su kovčezi za gospodu (Oton Kučera, Josip Pospišl, Adolf Vouk i drugi) imali malu vješalicu od šperploče a jako su me iznenadili veliki kovčezi/putni sanduci (Velimir Mikac) jer su imali kotačiće (toliko o „novim“ izumima).

Mada je izložba posvećena Samuelu Gatiju i njegovoj tvornici dio zagrebačke prošlosti, ona predstavlja uvid u jedno doba kada su praktično i lijepo bili ujedinjeni, a u svakoj su sredini postojali ( i još postoje, ufam se) ljudi koji su njegovali stil koji bismo mogli opisati kao profinjeni. Pa kada su već kovčezi tema izložbe (uz podsjećanje na njihovog tvorca) bilo bi lijepo da izložba proputuju malo uokolo!

 

Komentari




Još iz kategorije Olgine recenzije