Sto osamdeset tri, sto osamdeset pet, sto osamdeset šest kuna i nešto lipa, a do mirovine je još osam dana. Nije loše, rekao sam sebi i zapalio cigaretu. Listao sam po internetu, a tamo sve sretna lica. Pomislio sam kako bi bilo dobro nabaciti koji selfie pa sam otišao do ogledala i vježbao smiješak. Isprobao sam ih desetak pa izabrao sedmi. Neka svijet vidi kako mi je dobro. Posegnuo sam u džep ne bih li izvadio mobitel.
- Sranje, procijedio sam.
Smetnuo sam s uma da nemam pametni mobitel, nema Internet niti kameru. Svejedno sam namjestio odabrani osmijeh na lice, nataknuo japanke i izašao van. Prošetao sam do grada, udisao svježi zrak i odmahivao susjedima koji su prolazili vozeći bicikle. Približavao sam se prodavaonici kruha kad iz nje izleti prijatelj iz djetinjstva. Nismo se vidjeli godinama, davno je odselio u Zagreb, osnovao poduzeće za uvoz i izvoz te se obogatio, tako se priča. Posrećilo mi se, otići ćemo na piće, u razgovoru ću mu spomenuti roman koji sam napisao, on će me upoznati s važnim facama, a dalje će biti povijest.
- Čestitam, čujem da si napisao knjigu, uzviknuo je snažno da ga se moglo čuti ne samo u pekari već i udaljenoj mesnici.
- A eto, jesam, slegnuo sam ramenima.
- Koliko si zaradio, ili si možda izgubio, gušio se biznismen od smijeha.
- Pa otprilike 200- 300 tisuća, rekao sam skromno.
Istina, malo sam pretjerao, nekih sto puta, ali neka se seronja ždere, pomislio sam.
- Godinu dana si pisao knjigu za tu siću. Toliko bi zaradio i da si drijemao u Saboru, galamio je.
- U stvari, bila je gotova za deset mjeseci, pokušao sam umanjiti sramotu.
Podignuo je palac u zrak, potapšao me po ramenu, naciljao daljinski u džip koji se nalazio na drugoj strani ceste i odlepršao zajedno s mojim snovima.