Huliganizam je moderni društveni fenomen zapadne civilizacije, znanstveno ukorijenjen u svojim vlastitim sociološko-psihološkim dogmama koje ga čine neiskorjenjivim – praktički samoodrživim. Nekome ovo može zvučati kao šala, ali, kako se ono kaže – u svakoj šali pola je istine. Pa, kad smo već tu, idemo vidjeti kako izgleda i ta druga polovica.
Za početak krećemo ozbiljno. Znanstveni rad Dražena Lalića i Ozrena Bitija pouzdan je znak da smo na dobrome putu. Meditacija na izdvojene dijelove pomaže nam da shvatimo ono što je laicima neshvatljivo.
Društvena uvjetovanost navijačkoga nasilja
Navijačko nasilje za one koji ga provode, pa i za mnoge pripadnike njihovih skupina, nije besmisleno, kao što se mahom pogrešno ocjenjuje u javnosti. Pogreška je u zanemarivanju životnoga obzorja i smislenoga konteksta u kojem se to nasilje događa. Srđan Vrcan se suprotstavio javnim isticanjima besmislenosti toga nasilja: “To što se političkim, policijskim i nogometnim moćnicima pa i dobro etabliranim građanima može pričiniti da je sadašnje navijačko nasilje bezrazložno i besmisleno, samo je znak da se njihovi vlastiti životni okviri duboko razlikuju od životnih okvira većine pripadnika navijačkih plemena i društvenog, kulturnog i generacijskog kruga iz kojega se oni regrutiraju i u kojem se kreću”
Dakle, neredi na stadionima, dogovorene navijačke tuče na odmorištima, paljenje automobila, razbijanje izloga, dočekuše, sačekuše....na prvi pogled sve izgleda totalno suludo i besmisleno, ali kad suci uzmu u obzir životno obzorje i prošire društvenu viziju divljačkog konteksta, shvate da sve ima smisla. Postide se vlastitih misli o drastičnoj kazni i samo im otpuste grijehe – Idite u miru i ne griješite više.
Domaći huligani shvatili su ovaj pravni koncept sudnjega dana, zato se ne boje kazne. Sedam dana blagog pritvora, maksimalni je domet hrvatskog pravosuđa. Taman toliko da se stigne na novu utakmicu.
Ima li izlaza iz tog začaranog kruga?
Teoretski da, ali ono je uvjetovano nizom objektivnih poteškoća. Postoji jedno brzo praktično rješenje, samo ono nije znanstveno priznato. No vrijedi razmotriti jedno i drugo.
Društvene aktivnosti suzbijanja navijačkoga nasilja
Uvide u pojavnost i uvjetovanost navijačkoga nasilja možemo svrstati u područje dijagnostike navijačkoga nasilja, društvene aktivnosti suzbijanja pripadaju svojevrsnoj terapiji toga problema. Kao i svako terapijsko djelovanje, te su aktivnosti povezane s nizom teškoća. Jedna od većih teškoća, na koju upozoravaju i francuski autori, odnosi se na to da su mjere koje su usmjerene na odvajanje suparničkih navijača, na nadzor i kažnjavanje izgrednika i tomu slično zapravo površinske naravi, a ne utječu na same uzroke nasilja. Provođenje samo tih, uglavnom represivnih, mjera može čak potencirati navijačke izgrede i nasilno ponašanje.
Margaret Thatcer, tradicionalno nesklona francuzima, u vrijeme svog kancelarskog mandata ne prihvaća takvo razmišljanje. Poslije tragičnog vala navijačkog nasilja s kraja osamdesetih, zanemaruje sve socijalno-društvene kontekste i postavlja nove (vlastite) uvjete životnog obzorja: Na engleskim stadionima miču se visoke žičane ograde! Nogometna publika konačno sjedi u gledalištu, a ne u kavezu.
Objašnjenje je jednostavno. Čelična lady shvatila je bitnu istinu: Navijači nisu životinje nego ljudi – a svakom normalnom čovjeku je jasno da uskakati na travnjak, paliti baklje i činiti nered, nije vrijedno dvije-tri godine zatvora. (Dva-tri dana, to je ok, ali ovo je previše).
Naši sociolozi, međutim, odbacuju njezine zasluge za božji mir u Premier ligi. Tradicionalno neskloni primjeni represije, razloge navijačkog preporoda britanskog nogometnog carstva, oslobođenog sportsko rekreativnog huliganizma, skloniji su pripisati nekim drugim vanjskim i unutarnjim čimbenicima, samo nikako drakonskim kaznama za navijačke izgrednike. Zato odbijaju svaku pomisao o striktnoj primjeni britanskog zakona u našem pravosuđu i traže druga rješenja.
Sport je u suvremenoj Hrvatskoj obilježen čestim izbijanjem raznovrsnoga nasilja, kontinuiranom prisutnošću korupcije pa i organiziranoga kriminala te drugih pojava štetnih i za sport i za društvo u cijelosti. S tim u vezi, moguće je uočiti kako u nas još nije došlo do sinergije javne politike, medija i civilnoga društva kojom bi se prepoznavanje problema vezanih za sport nadogradilo učinkovitim aktivnostima suzbijanja tih problema.
ZAKLJUČAK
Spoznaja o socijalnoj osjetljivosti naših huligana na društvenu nepravdu čini cijelu stvar veoma kompleksnom. Jedna huliganska grupa je osjetljiva na društvenu korupciju, druga na teški kriminal, treća na lake droge…a svi zajedno na loše gospodarsko stanje.
Po tome je lako je zaključiti da ove neprijeporne sociološko-psihološke znanstvene dogme o porijeklu navijačkog nasilja učvršćuju čitav niz olakotnih okolnosti u kaznenom i prekršajnom postupku koje svaku navijačku skupinu čine dugoročno veoma stabilnom.
Kolumna Priroda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka
