Zamislite prekrasan proljetni dan. Toplina sunca, vjetrić i miris prvih proljetnica oko vas. Lagano šetate sa svojom djecom po ZOO vrtu. Želite ih upoznati s drugim vrstama koje dijele ovaj naš život na našoj planeti, a koje nemaju priliku vidjeti u njihovom prirodnom staništu. Stanete ispred kaveza u kojem lav i lavica lijeno leže ne obazirući se na vas. Bez one srčanosti kojom trče savanom i bez urlika namijenjenog onome od koga osjećaju opasnost po njihov čopor.
Pokušavate im skrenuti pozornost, ali oni uspavani, naučeni na brojne prolaznike, samo okrenu glavu na drugu stranu i ostaju ležati. Odjednom umjesto njih, ugledate sebe i svoju obitelj. Iza rešetaka. Uljuljkali su vas dobrom hranom, zapravo, nije dobra za vaše tijelo ali ima okuse na koje su vas navikli. Bičem su vas strahom natjerali da budete prisilno mirni. Drogama su vas onesposobili da koristite svoja prirodna oružja kada osjetite da ste u opasnosti. I tako, ono što vidite, nije prava slika vas. Samo vaše sjene koje se pomiču kako sunce zalazi za zenit. Još jedan dan prolazi. Odradili ste ga. Bili ste poslušni. I čekate noć u kojoj se neće čuti vaša rika dok dan tone za obzor.
Naš život se sastoji od mnogih kaveza koje smo sami stvorili. I u svakom od njih stoji zarobljen jedan dio nas. U jednom kavezu živi naša prošlost kojoj nedamo da počine već ju stalnim izvlačenjem na svjetlo dana pokušavamo oživiti, ponovo proživjeti misleći kako imamo tu sposobnost promijeniti ju u svojim mislima.
No, prošlost, koliko god se trudili neda se promijeniti. U drugom kavezu su tuđa očekivanja od vas, vaša vjerovanja o tome što vi možete ili ne možete. Uporno se držite starih uvjerenja koja ste naslijedili ne želeći time dovesti u pitanje vašu odanost autoritetima. U slijedećem su nagrade i kazne onih koji nas i drže zatočenima potičući nas da činimo ili ne činimo ono što oni žele. Naši gospodari, naravno onima koji ih priznaju, žele da svijetu pokazujemo određeni izgled ili identitet. Kao gospodari lavova u kavezu. Ono što vidimo nije njihova prava priroda.
Tako krojači naših sudbina uzimaju sebi za pravo da izmišljaju slobode kojima će nas nagraditi ako se ponašamo u skladu s njihovim očekivanjima. Izmišljaju nekakav treći spol u ime slobode opredjeljenja. Ja sam prilično sigurna da je sve što na ovom svijetu postoji stvoreno baš takvo kakvo treba biti. I sve čime mašu s razlogom da vam šire slobode, čine s namjerom da vam iste uskrate. Odnosno, da postanete robovi vlastitih sloboda. Sloboda znači ne povrjeđivanje tuđih granica. Moja sloboda ograničena je tvojom slobodom. Znači, slobodni smo toliko koliko nam dopušta ne uzurpiranje tuđe slobode.
Čovjek je ograničeno biće. Vremenom i prostorom. Tako su i njegove slobode ograničene. Ali ne na način onih koji žele od čovjeka učinti zatočenika vlastitog života. Sistemom mrkve i batine, stjeruju nas po kojekakvim kutevima vlastite svijesti, ne bismo li bili primorani, unatoč zdravom razumu, s kojim smo se rodili, prihvatiti ponašanja koja idu njima u korist. Kada čovjek izgubi svoj identitet, on postaje žrtva. Znajući to i znajući da će se čovjek boriti snagom lava da iste zaštiti, oni posežu za perfidnim načinima prikazujući nam tzv.nagrade koje ćemo osvojiti u tom slučaju.
Čovjek počesto nesvjestan onoga što točno čini njegov identitet i autentičnost lako poseže za izvanjskim. Tako njegove navike, često umjetno stvorene postaju rutina koja se teško mijenja. Ljudi se ne žele odreći cigareta, iako im one narušavaju zdravlje i prazne kućni budžet. I svjesni su toga. Ono čega nisu svjesni jest kako te iste cigarete utječu na njihove bližnje. Ne samo što se zagađuje okolina već njihova djeca udišu taj zrak.
Nikada neću zaboraviti slučaj kada sam ležala u bolnici i čekala da se porodim sa svojim prvorođencem. Mlada žena u krevetu do mene pušila je šteku cigareta dnevno. Tužno u tome je što joj je te cigarete donosila sestra. Ako je to bio njen način da se riješi djeteta koje se i rodilo mrtvo, ne znam što bih uopće rekla na to. Neka ide njoj na dušu. Naša djeca uče oponašajući pa tako odmalena stječu navike koje su štetne za njih. Kraj oba roditelja koji puše, čini se logično da puše i djeca. Ta navika ugrožava njihov život? A vi se kunete kako bi dali život za svoju djecu. No ne i kutiju cigareta. Želite li to svojoj djeci?!
Ljudi se ne žele odreći ni alkoholiziranja, iako je evidentno da su posljedice često smrt. Postajete ubojice. Ubojice tuđih i vlastitog života. Ostavljate svoju djecu na milost i nemilost socijalnih službi, ostavljate ih bez roditelja, braće i sestara. Obitelj bez krova. Djeca postaju siročad. Vi beskućnici. Lak plijen za manipulaciju. Želite li to svojoj djeci? Dok se jedni busaju u prsa u ime obitelji, može li svatko od vas promisliti koliko toga ste učinili da vaša obitelj ostane stabilna? Stabilna obitelj je stup društva. A danas često meta kojekakvih državnih dušebrižnika koji ne mogu bolje od vas znati što je potrebno vašoj djeci.
Oduzimajući vama pravo da odgajate svoju djecu po svojim nahođenjima, oni tu istu djecu žele svu strpati u isti koš. Da ne znaju odakle potječu i da ne misle o svojim potencijalima s kojima su rođeni da žive svoj jedinstveni život. Ne govorim ja ovdje vama o nekom savršenom životu i savršenom čovjeku. Samo promislite čega biste se mogli odreći da usrećite sebe i svoje voljene. Dobrovoljno se odričete da budete neplaćeni za svoj pošten rad. Dobrovoljno jer ništa ne činite dok vas sistem gazi. Ne, ovo nije poziv na revoluciju. Ovo je poziv da osvijestite sebe, svoja prava i svoje domete.
Sjetite se kako vas je samo jedna lopta vinula u visine. Izašli ste na ulice. Osjećali ponos. A zašto? Zato što su ljudi na terenu dobro odradili svoj posao. I za to su plaćeni. I više nego dobro. Zašto taj isti ponos ne želite osjećati zbog sebe? Svog dobro odrađenog posla. I više nego dobro plaćenog. Mislite da to niste zaslužili zato što vas neki tretiraju samo kao potrošnu robu. Zato što su vas oni koji vas rado gledaju u kavezu uvjerili u to. Da niste zaslužili. I da ste vrijedni samo njihove milostinje. Kad se sjete! Ako se sjete! Manipuliraju vašim osjećajima za ono što vam je najsvetije. Vaš život i vaša budućnost. Vaše rodno tlo, nacija, obitelj. Ono što čini vaš identitet. A oni ga žele izbrisati. Pa protjeruju narode sa svojih ognjišta. Stvaraju umjetne migracije. Miješaju narode kao salatu. Pa ih začine nemirima. Jer imaju drugačije navike. Ništa manje svete od vaših.
I ne! Nema to veze sa slobodom kretanja! Sloboda kretanja postoji samo kao individualna kategorija.. Kad pojedinac odluči kretati se. Sve drugo su seobe naroda. Sloboda bi trebala biti zajamčena svima pojedinačno da odlučuju na kojem kraju svijeta će živjeti inspirirani znatiželjom i željom za istraživanjem. Bez straha da će ga negdje ubiti zbog boje kože ili kako se moli. A svaki narod bi trebao imati autonomiju da sam odlučuje što je dobro za njega. Naravno ne na uštrb drugih. Danas su mreže komunikacija vrlo razvijene. Odatle čuđenje otkuda toliko nerazumijevanja među ljudima. Djeca se znaju posvađati oko igračke, no narodi bi se trebali ponašati kao odrasle odgovorne osobe. Ne kao proždrljivci. Pohotljivci.
Nestaju autohtone vrste.Zna se da je svim novopridošlima potrebno vrijeme da se prilagode. Steknu nove navike. No dok god traje prilagođavanje uvijek će postojati materijala za sukobe. To oni jako dobro znaju. I to koriste. Nameću nove vrijednosti i nove navike. Onako kako njima odgovara. Da bi vas stalno držali na uzici. Tako vi ni ne primjećujući postajete zarobljenicima vlastite potrebe za slobodom koji slobodu gledaju samo iza rešetaka. Nevidljivih. Ali njihove rešetke osjećate na svakom koraku. Kada vas guraju natrag u redu da čekate svoj red. Da vas obrade. Pa zbog dugog čekanja izgubite uopće smisao zašto ste stali u red. A oni koji vam se zaklinju da je sve u ime vaše slobode koju vam naravno samo oni mogu omogućiti, žive na vašoj grbači i zatiru vašu budućnost.
Želite li doista svojoj djeci da njihov život bude projekcija tuđih želja nikada se ne zapitavši koje su njihove vlastite. Jer, rekli smo već, djeca uče oponašajući. Ako se roditelji ne pitaju, kako će naučiti svoju djecu postavljati pitanja? Želite li svojoj djeci život poslušnika, nadziranih i onemogućavanih da ispune svoje potpune potencijale s kojima je svako živo biće stvoreno? A ako je stvoreno, što mislite je li njegov cilj da bude potpuno ostvareno ili ne? Prosudite sami. I pokažite djeci svoje potencijale. Budite u nečemu dobri. I da! Izlazak iz kaveza je moguć! Snagom volje koja ipak traži i određeni trud. A drugi? Čekajući kritičnu masu okolnosti koje će slučajno preokrenuti stvarnost! Vi imate izbor! Birajte!
