ŽIVOT PUN NABOJA: Za svakoga postoji neki mali svemir njegove kreativnosti nemojte odustajati od njega samo zato što su vremena teška

Više nego ikada čini nam se da danas u ovo doba moderne tehnologije živimo život pun naboja. I to je istina. Nikada jače nismo bili isprepleteni energetskim, mikrovalnim i inim mrežama. Samo, problem je u tome što je taj naboj za čovjeka negativan. Život pun visokog napona koji teži pražnjenju. Dok u isto vrijeme posjedujemo naš vlastiti energetski naboj koji je pozitivan i stvaralački. No, čini se kao da polako gubi bitku.

Svakodnevne napetosti, loše vijesti na malom ekranu, teorije zavjere, borba za golu egzistenciju. Sve je to teret koji nam je stavljen na nejaka ramena i s kojim se nosimo bez da nas se imalo pitalo želimo li to. Tako se onda među ljudima stvara jedno beznađe, život bez nade i vjere u bolju budućnost. Tako se stvara osjećaj bespomoćnosti utjecanja na vlastiti život. Život u kojem nije dovoljan jedan posao da se prehrani obitelj, pa se rade dva, tri...

Prezaposlenost koja za sobom vuče odvojenost od obitelji, odvojenost od sebe. Odvojenost u kojoj je nemoguće spoznati vlastite mogućnosti zbog preiscrpljenosti, mogućnosti u stvaralačkom kreativnom naboju. Preiscrpljenost koja sprječava da vidimo sebe i ono što smo postali i nemogućnost da vidimo sebe kakvi bi željeli biti. Ta tko danas uopće još brine o kvaliteti vlastitog života?!!! Ona je samo postala mantra koju uporno ponavljaju oni koji još nalaze malo snage u sebi da ukažu na krivi smjer u kojem se sve kreće. Dok drugi većinom odmahuju glavom i rukom mireći se sa postojećom situacijom kao sa sudbinom. No, njima nitko nije rekao da se i sudbina može mijenjati! Kako?!!!

Jednostavno! Mijenjajući sebe. Gledam ga kako se svako jutro ustaje sa istim žarom. A leđa mu već bremenita. Naslagalo se koješta na njima u prepunih šest desetljeća. Ta kako protekoše tako brzo?! Ustaje ranom zorom. Obavi svoje navike, prvu jutarnju kavu i krene u dan. Raditi posao koji voli. Još nikada nisam srela čovjeka koji radi posao koji voli da se mrgudan budi ranim jutrom. Ne mislim tu na neka trenutna neraspoloženja, već na onu iskonsku radost što ćete uživati dok radite i dok radite gradite i izgrađujete sebe.

Njegov život je otkako ga poznam, oduvijek bio pun tog životnog naboja. Nikada nije kročio istim putem kojim su se kretale mase. Uvijek je imao svoje mišljenje o svemu. Znao je što želi i svim svojim znanjem koje je stjecao u hodu kretao se ka željenom cilju. Malo je ljudi koji se uspiju izvući iz svojih utabanih puteva, osrednjosti i zadanih pravaca. Mnogi se bude nezadovoljni i takvi liježu s jedinom nadom da će noć donijeti neke promjene. Neki proročanski san. Ali zaspu. Čvrsto. Od umora. Neostvarenih želja, pokidanih snova, uzaludnih htijenja. Pa se tako umorni ustaju u dan koji je već predodređen na propast. Na dan bez ushićenja, čuđenja, slobode i mašte. Dan pun krivnje i okrivljavanja. Svega i svačega. U dan koji ni po čemu neće biti zapamćen osim kao još jedna prekrižena crtica u nizu.

Još jedan prođe dan .. Ljudi najčešće misle kako su okolnosti krive za njihov život bez začina. Da, jesu. Ali im nitko nije rekao kako oni stvaraju vlastite okolnosti. Svojim razmišljanjem ili nerazmišljanjem. Svojim odlukama ili ne odlukama, svojim emocijama ili bez emocija, svojom empatijom ili bez nje, svojom zahvalnošću ili nezahvalnošću. Sjećam se trenutka kada sam osvijestila da sam samo ja odgovorna za svoj život. I to kako ga živim. Bila sam prestravljena! Ne roditelji, ne prijatelji, ne neprijatelji, ne partneri.. već ja. Ja! Ja sam jedina odgovorna za ono što mi se dešava. Isto je i s vama. Ne možete za svoje propuste kriviti lošu ekonomiju, jer i u takvoj postoje ljudi koji su uspješni. No možete biti odgovorni za svoje izbore. Za pravo glasa koje koristite ili ne.

Pođite od sebe i pogledajte gdje vi varate ljude. A onda se osvrnite oko sebe i prebrojte ljude koji su izvarali vas. Život uvijek nekako nastoji održati harmoniju. Koliko date toliko vam se vraća. Ne iz izvora kojem ste dali. To je greška koju ljudi čine. Očekuju zahvalnost od ljudi. Pa se grče od ogorčenosti . A ne razumiju da će im se život već na neki način zahvaliti. Mi smo živo tkivo koje pulsira u ovom materijalnom svijetu. U sebi sadržimo sve alate koji su nam potrebni za život za koji smo predodređeni, a to je život sa svrhom. Bilo bi vrlo jednostavno kada biste uz rođenje dobili i karticu na kojoj piše vaša svrha. No, život od vas traži angažiranost, energičnost i entuzijazam da biste sami otkrili vašu svrhu. Upravo to neznanje koje moramo pretvoriti u znanje o sebi, čini život tako zanimljivim.Upravo to traganje u bespuću prilika i neprilika čini od nas ono što jesmo, ako nikada ne odustanemo.

Uvijek je bilo i uvijek će biti teških vremena.No, nemojte se ugledati u neuspješne ljude. Ugledajte se u uspješne i sebe vidite takvima. Oponašajte njihove navike dok ne steknete svoje. Okružite se takvim ljudima. Tu ne mislim na instant uspjehe po političkim i rodoslovnim vezama. Mislim na kreativne i maštovite ljude. Kojima je problem u životu izazov a ne prepreka. Neki budu već u ranoj mladosti svjesni onoga što žele. Nekima je put drugačiji. No, ako nikada ne odustanete sigurno ćete doći do spoznaje. Ja jesam.

Iako sam oduvijek u sebi osjećala i gajila potrebu za lijepom rječju, tek sada u poznim godinama one su postale moja svakodnevica. I sanjam svoju prvu izdanu zbirku pjesama. Ne postoji dan da nešto ne napišem. Kad ne pišem ja ne dišem. Naravno, ne doslovno. Ali to je nešto jače od mene. To nije umjetno izazvana reakcija ne okolnosti, već ona nutarnja. I ta napetost koju osjećam u trbuhu dok pišem i koja se smiri tek kad završim, to je taj pozitivni životni naboj koji me čini kreativnom. Za svakoga postoji neki mali svemir njegove kreativnosti. Nemojte odustajati od njega samo zato što su vremena teška. Olakšajte si tako što ćete živjeti u svom. Svjesni da taj mali prostor kojeg zauzimate djeluje na onaj puno veći izvan vas. I da ga mijenja.