Mislim da mi je trenutak prosvjetljenja došao ili kako ga vole nazivati „Alo“ efektom – kada je prijatelj objavio pjesmu Novih fosila na svom profilu „Tvoja košulja plava“. U prvi trenutak su me preplavile emocije i sjećanja na dane mladosti kada je ta pjesma bila popularna. A voljeli smo i njihovu pjevačicu Đurđicu Barlović koja je posebnim senzibilitetom pjevala njihove pjesme. Poznato je da nam se iz ove perspektive sve ono iz mladosti čini još ljepšim, no neke stvari ipak mislim da su bile kvalitetnije. Možda zbog manjeg izbora ili većeg truda koji su autori ulagali u ono što rade.
Druga asocijacija mi je bila plava košulja – policija. Još iz doba rata imala sam opsesiju prisluškivanja, pa me pomisao na uniformu uvijek štrecne. Nisam ljubitelj uniformi, no ipak svjesna potrebe njihova postojanja. Potrebe, da, dok smo još na ovom nivou svijesti i ponašanja jednih prema drugima. Kao što to već u životu biva, nedaće života navele su me da krenem u potragu za odgovorima, za smislom života i opravdanjem kako se za njega trebamo boriti.
Moja neutažena glad za znanjem i ljubav prema čitanju pomogla mi je da se iznova prihvatim knjiga. Kažem iznova, jer vrijeme koje sam provela gradeći egzistenciju, osnivanje obitelji i briga za malo dijete, gradnja kuće i stvaranje obiteljske obrtničke radionice oduzimali su gotovo svo iskoristivo vrijeme. Našla sam se u situaciji kada sam tražila izvore informacija svega što mi se činilo da mi može pomoći u mome pokušaju da se zrelo ponesem kada te život prestane maziti.
Literatura koja mi je dolazila pod ruku imala je svu moju pozornost. U njoj sam pronalazila ono za čime sam tragala. Tada još ništa nisam znala o new agu i iz perspektive promišljanja o granicama uma, nacionalnim, vjerskim i inim ograničenjima u početku mi se to činilo kao dobra ideja. Svi ćemo biti kozmopoliti, ljudi otvorene svijesti koji cijene različitosti i jedni druge i rade na idejama i projektima koji će ovaj život na zemlji učiniti pogodnim i lijepim. Tada doista nisam znala što zapravo ta ideja krije u sebi. Moj istraživački duh poveo me na seminare, pa na još seminara. I tako sam završila i na Akademiji, a potom i tečaju za life coacha koji je bio sastavni dio, nešto kao bonus za one koji su svoje znanje željeli proširiti i na druge ljude, a ne samo na sebe.
U vrijeme liberalnog kapitalizma, mogle su se osnivati razne akademije. To se nekako činilo „in“. Sama riječ akademija zvučala je tako intelektualno i privilegirano, kao što i jest bila u životu. Nije svatko mogao pohađati neku od Akademija. No težnja čovjeka, naročito onoga koji nije imao te mogućnosti da završi kao neki intelektualac ili umjetnik, a osjećao je da to sobom donosi i neke privilegije u društvu, poželio je akademiju, bar smisao nje prenijeti i na one prosječne.
Ne može se reći da se niste osjećali drugačije kada ste mogli reći da ste član akademije ili da jednostavno pohađate neki kurs samopomoći i samoobrazovanja. Ideja iz socijalizma da kroz večernje škole pruži mogućnosti običnom radniku da se školuje uz rad i tako napreduje, prenijela se u novije doba, razvojem novih tehnologija na sva moguća područja. Naročito je postalo moderno da oni koji nešto nauče nastavljaju dalje učiti druge, ako misle da za to imaju sposobnosti, pa čak i ako nemaju. Psihologija, sociologija, filozofija i antropologija su nauke koje se stoljećima razvijaju. A ljudski um i emocije su najosjetljiviji dio svakog čovjeka.
Mada se svijest vrlo polako mijenja, žestina emocija koja prati svakog čovjeka u njegovom životu tjera ga da stalno traži načine kako da izbjegne bol i priskrbi si neko trajnije stanje sreće i zadovoljstva. Moderna vremena donijela su i pregršt novih igrica za odrasle i djecu, nebrojene količine proizvoda koji nude upravo to. No, izostavljajući jednu sitnicu. Neoboriva istina jest ta da čovjek ipak uči samo kroz nevolje i da se svijest najbrže mijenja u stanjima šoka. Vrijeme u kojem živimo prepuno je proturječnosti i manipulacija.Ono što je trebalo služiti čovjeku okrenulo se u suprotnost tome. Ne možemo reći da nam stvarnost nije prepuna šokova.
Televizijski program se izuzetno trudi da nam kroz vijesti svakodnevno nudi loše događaje iz cijeloga svijeta na koje baš i ne možemo utjecati, no koje utječu na nas da se osjećamo nesposobni, nemoćni i da nam podižu prag tolerancije na nasilje i zlodjela. I umjesto da nas osvještavaju čine nas tupavijima i bezosjećajnijima prema onome što nam se događa u susjedstvu. U svojoj želji da saznajem i otkrivam nisam u početku bila svjesna onoga što mi se podastire. Uzbuđena što mogu biti dio nečega novoga, prenijeti svoje oduševljenje drugima i pomogućnosti i njih otvoriti za nove spoznaje, poželjela sam i svoju prijateljicu uključiti u sistem. Takva kakva je, neobična na svoj način, prihvatila je, no nakon prvih webinara / predavanja preko interneta zaključila je da se tu radi samo o mlaćenju love, a nikakvom pomaganju i odustala. Nastavila je svojim putem, a ja sam i dalje nastavila sa otplatom svojih rata. Na ovaj ili onaj način.
Nekako nisam željela vjerovati da je sve u novcu. No kako je vrijeme prolazilo i stvar se omasovljavala, i sama sam sebi počela postavljati neka pitanja. Najprije, taj novi val krenuo je iz Amerike. Neka mi oproste oni koji i dalje smatraju Ameriku zemljom u kojoj se snovi ostvaruju, moje mišljenje je bilo da iz te iste ne može doći ništa dobro. Naročito kad se nudi širokim masama. Poplava life coacheva, nuđenja životnih istina na dlanu i brzih rješenja nije se uklapalo u moju životnu folozofiju koju sam još u djetinjstvu nekako formirala.
Uvela sam društvene mreže u svoj život radi lakšeg praćenja i naravno da budem u toku, da ne ostanem informatički nepismena i da idem u korak s vremenom. Moja zaigrana dječja duša u početku se veselila mogućnošću da izabereš razne slikice, napišeš nešto iznad njih i dijeliš ih s ljudima kojima si okružen. Da nekako približiš svoju životnu filozofiju drugima i u njima pronađeš slaganje ili protivljenje. Moja pjesnička potreba za izražavanjem našla je izvrstan alat u tome i neko vrijeme se igrala kao dijete u vrtiću pokušavajući istodobno biti i dijete i odrastao. Kako svakoj igri dođe kraj i odmicanjem staža i iskustva na društvenim mrežama počneš hvatati princip po kome sve djeluje. I odjednom osjetiš prazninu. Ne, to nije to. Statusi gotovo istovjetni. Copy paste. Mudre izreke mudrih ljudi na sve strane. Svi pametni. Svi sve znaju. Samo se trebaš držati uputa i život će ti biti milina. Stvaraš nove navike i neshvaćajući postaješ rob istih. Kao nekada starih. Samo što ove nove netko drugi kreira za tebe podmećući laž kao istinu da si sam kreator. Pišu se i štampaju knjige, rasprodaju u milionskim primjercima, oni koji su vještiji obogaćuju se ističući kako se svatko može obogatiti ako slijedi njihov primjer.
Sjećam se kako sam bila ponosna stojeći na pozornici u plavoj košulji kao član Akademije I.R. zajedno sa svojim kolegicama i kolegama vjerujući kako smo dio nečega većeg od nas i kako služimo dobrobiti društva, a ne osobnoj koristi onoga tko je vlasnik i osnivač akademije koji se samo preko vas po principu piramide želi dočepati što više pozicije vlasti i moći. Moći da manipulira ljudima i od njih čini sljedbenike, ljude koji će poslušno slijediti vođu koji sve zna i povoditi se njegovim životnim principima. I to naravno debelo naplaćivati ljudima umornim od života i željnim malo raskoši i blagostanja i za sebe. Bila sam ponosna na tu svoju plavu košulju sve dok me taj prijatelj koji je bio ciničan i satiričan i kritičan prema svemu što je masovno nije vratio u stvarnost. Onu moju. Ja nisam tip za masu. Odmalena sam se povlačila u samoću svoje sobice. Trebala mi je tišina i mir. Vrijeme kontemplacije. Osluškivanja same sebe. Tek tada sam mogla normalno funkcionirati.
Shvatila sam da unatoč svojim dobrim željama da i drugima budem od koristi činim samo štetu pozivajući druge ljude da sređuju svoje živote dok je istodobno moj bio u pravom kaosu. Imala sam kvalitete za vođenje, sposobnost slušanja drugih ljudi, uočavanja bitnog i razdvajanja od nebitnog, strpljenja i ljubav prema bližnjemu, no nisam bila primjer onoga što sam željela da oni čine za sebe. Financijski ovisna o drugima, zarobljena starim uvjerenjima odgoja, odricanjem od onoga što volim kako bi udovoljila drugima, stavljanje drugih na prvo mjesto i još štošta na čemu sam morala raditi. Ono što su ljudi, uglavnom žene vidjele u meni bilo je to što sam isijavala samo svoju veliku želju da uspijem kako sama tako i da njima ubrizgam kao svježu krv malo tog elana i nade da mogu kontrolirati vlastite živote i nevolje. Kako se sama nisam mogla zaustaviti u tome, najbolji učitelj – život, pobrinuo se da me makne s tog nesigurnog terena na kojem sam samo mogla propasti.
Dajući ljudima savjete za koje oni nisu spremni ravno je ubistvu druge osobe i samoubistvu. Jer se u konačnici sve vraća. Život me zgromio slomom živaca kako bi me usporio, kako bi me onemogućio da i dalje srljam u propast. I sada znam da je ispravno postupio. Nakon otsutnosti od svega, nakon micanja osoba iz mog životnog prostora koje nisu dobro utjecale na mene, nakon promišljanja o tome tko sam zapravo i što sam život jest, polako sam se vraćala. Ali ovaj puta više sebi. Oslobađala sam se potrebe da se svima svidim, da me svi vole, uvažavaju, da moram postati Netko, kako bih opravdala svoje postojanje na ovoj planeti. Činila sam stvari koje su me ispunjavale. Živjela sam sporije. Nisam ganjala događaje. Dopuštala sam im da se dogode pokušavajući ih proživjeti najbolje što znam. Dozvolila sam sebi padanje, greške, oproste. Nisam se više kažnjavala što nisam savršena. Dozvolila sam da me vole oni koji to zaista žele i ne vole oni koji nemaju potrebu za tim.
Naučila sam živjeti s onim što imam i ne težiti za onim što imaju drugi. Pokazati svoje osjećaje onakvima kakvi doista jesu. Reći Ne! Tamo gdje treba. Ne povoditi se za drugima i izboriti se za komadić svoje samoće. Ne robovati ni sebi ni drugima. Živjeti u trenutku. I još mnogo toga. I govoriti samo kad ljudi žele čuti to što imam za reći. Naučiti šutjeti kad ne znaš što reći. I neočekivati od drugih da te razumiju. Da svatko ima svoj senzibilitet, svoja iskustva, uvjerenja i svoje istine. I da ih ne treba u tome razuvjeravati. Život nije akademija. Nisu ocjene. Nisu prosudbe. Niti itko drugi umjesto vas može voditi vaš život. Lijepo je učiti od drugih, no ono što mijenja vašu stvarnost je samo ono što sami činite. I kako djelujete. Na kraju krajeva stvoreni smo različiti, svatko od nas ima neki svoj smisao postojanja i svoditi sve na iste plave košulje, na iste misli, kreacije, ponašanja, naprosto ne može uroditi plodom. Za onoga tko smatra da je rođen slobodan i da mu sloboda nije poklon koji mora zaslužiti, već pravo koje treba ostvarivati i živjeti.
