Žalosna sam. Svijet kakvog sam poznavala polako nestaje. Ne, ne žalim zbog sebe. Imam dovoljno godina da mogu reći da sam živjela. Žalosna sam zbog djece. Rođene i one koja će se tek roditi. Znam da svaka nova generacija dolazi sa adaptivnim sposobnostima na nove okolnosti. Za njih će one biti nešto najnormalnije. Ne volim riječ „normalno“. Ona je tako ograničavajuća i uvijek ovisi od percepcije onoga tko ju određuje. Svaki čovjek želi ostaviti neki zapis iza sebe kao znak da je živio. Taj znak može biti bilo što.
Ono što je zajedničko ljudskom rodu da može ostaviti u zapis svojoj djeci jest svijet kakav im ostavljamo.
Čovjek je rođen kao slobodan. Slobodan da se razvija, raste, razvija i mijenja svoju svijest tijekom jednog života.(iako je razvoj svijesti osobina koju čovjek najsporije mijenja). Slobodan da svoju slobodnu volju koristi na način kako on želi. Kako izabere. Sloboda izbora je samo čovjekova sloboda. On može birati kakav želi biti, u što se pretvoriti, kako želi iskoristiti vrijeme koje mu je dano na raspolaganje. Načine kojima to može ostvariti. Kako može napredovati.
Rođen kao kreativno biće – da stvara. Stvara sebe i svijet oko sebe. Dana mu je sposobnost razmišljanja. Misli kojima može oblikovati svoje postupke i djela. Dana mu je svijest o vlastitom postojanju i sposobnost da razaznaje dobro od lošega. S ugrađenim moralnim zakonom u sebi. Sa intuicijom kao putokazom i zaštitom. Sa otvorenim kanalom kroz koji može crpiti energiju svemira. Parafrazirat ću jednu misao koja mi se svidjela. Kaže, zamislite koliko vas Bog voli kada vas je stvorio sa slobodnom voljom. Znači, bog nije iskoristio svoju moć da to pravo zadrži samo za sebe. On vam je velikodušno poklonio. Iako je znao da se po njoj možete okrenuti protiv njega. Dao vam je slobodnu volju da se razvijete u biće koje voli ili koje mrzi. Biće koje stvara ili razara. Dao vam je mogućnost da izrazite sebe kroz mnoge načine. Iskreno, vjerno, autentično ili lažno, nemoralno, pokvareno, zlo, podlo. Nije vam zabranio da nosite „maske“ i glumite razne uloge. Maske iza kojih se kriju nasilni ljudi, zli ljudi, izopačeni, ljudožderi. Oni koji vam se smiju u lice, a potkopavaju temelje na kojima možete graditi svoj svijet. Oduzimaju vam slobodnu volju koju vam može oduzeti jedino onaj koji vas je stvorio. Na svoju sliku i priliku. Da budete kreatori, stvaratelji. Slobodnu volju kojom možete odlučivati o vlastitom životu. Pa čak i njegovom kraju. Bog nije stvorio nikakvo „tijelo“ iznad vas koje vas treba tome učiti. Sve vam je dao kroz vas.
Ali što je čovjek učinio?
Najprije je osmislio kako može izigrati božje povjerenje i njegove zakone. Netko bi pomislio kako nam je zadao jako težak zadatak. Svega desetak pravila kojih se trebamo pridržavati. No, sudeći da ga može nadigrati čovjek počinje donositi svoje zakone i pravila. I što ih više donosi, što se više trudi prikazati da su ona na korist i dobrobit čovjeka, što se više zalaže za sopstvena prava, zapravo sam sebe sve više okiva. Jer nisu sva prava koja proizlaze iz ljudske volje sloboda. Zato što ih čovjek isto tako lako, kako ih donosi, i ukida. Zbunjuje samoga sebe. I onda proglasi da Boga ionako nema. A kada Boga nema, sve je dopušteno, reče Dostojevski.
Cijela povijest čovječanstva sastoji se od ratova. Niti jedan rat nije donio nešto dobro i sveto čovjeku. Granice se pomjeraju. Čovjek ih kroji. Mijenjaju se tijekom stoljeća. Nekada velika jednom postanu mala ili nikakva carstva. Što je čovjek iz toga naučio? I opet nasrće na tuđe granice. I opet pokušava uzeti dio nečijeg teritorija i opet postati veliko ili nikakvo carstvo. I u to ime svojim zakonima i pravilima otima tuđe živote, nagoni ih u rat koji čovjek ne želi, pravi od njih ubojice. A jedna od božjih zapovijedi glasi: Ne ubij! Jer Bog zna što taj čin čini ljudskoj duši. On zna da čovjek ne može uz svoju savjest preživjeti strahote koje je nanio drugom ljudskom biću. Zato se svi vraćaju oštećeni iz rata, bili „pobjednici“ ili ne.
Dobro biće stvara i sa drugima dijeli svoja djela. Tako je i zamišljeno. Raznoliko. Različito. Da bude inspiracija jedno drugome. Mnoge narodne poslovice pokazuju nam da čovjek duboko u svojoj podsvijesti zna što je ispravno a što ne. Pa ipak je dozvolio da broj onih koji ne poštuju svetost života nadjača.
U svojoj razigranosti i poletu za nadjačavanjem, natjecanjem, koje nije kreativan, već destruktivan čin, pokuša sebe doista izdići iznad Stvaratelja. Kao što dijete zaboravi da ima roditelje kada malo ojača, misleći da njegova uloga kao djeteta time prestaje. Roditelj ga nadgleda i pušta da griješi jer je to put koji pomaže da raste. No isto tako roditelj može iskazati svoj gnjev i ljutnju ako se dijete posve odmetne od zakona.
Dijete nije zadovoljno da samo sebe otkriva pa se okreće svijetu izvan sebe. To veliko dijete/čovjek počelo je kopati po majci Zemlji. Našao je dijamante. Oni su ga zaslijepili. I do dana današnjeg kopa po majčinoj utrobi.
Okrenuo se nebu, ali ne iz poštovanja već da zagađuje zrak, da se igra s vremenom. Sada ga vrijeme nesmiljeno tuče. Načinio je krila oponašajući pticu. Može letjeti. Vidjeti svijet iz nove perspektive. A on? Baca otrov sa visina. Zemlja podrhtava od silnih iskopanih rupa. Pomjera se. Otima. Svraća pozornost na sebe. Ništa. Čovjek je „oslijepio“, „oglušio“ i postao bezosjećajan i nezahvalan. Počeo je sam sebe jesti. I svoju djecu. Vaditi organe i trgovati s njima. Klanjati se svemu onome o čemu je dobio izričitu zabranu. Žrtvuje svoje vlastito potomstvo. Nauku zloupotrebljava. Pali šume koje mu omogućuju da diše, reže drveće, ubija životinje. Sam sebi izmiče tlo pod nogama. I što sad?
Sada nam sve okreće leđa. Kao majka čiju ljubav su zloupotrijebili. Ljudi još ne znaju/bar većina/, nisu sigurni postoje li i neka druga bića oko nas. Zamišljaju, dovijaju se i pitaju. Što ako našu glupost zloupotrebljavaju možda neka inteligentnija bića? Još više zla od nas. Možda se hrane našom patnjom i bolom. A možda smo mi nekakav eksperiment rasa i civilizacija za koje još ne znamo da postoje. Čovjek za sada toliko malo zna o sebi i svome postanku. A već se odmetnuo da drugima izvršava njihovu sudbinu. Znamo da živimo u dualnom svijetu. Svjetlo-tama, dan – noć, dobro – zlo. Rezultat onoga što vidimo i osjećamo danas nakon tolikog bivanja na Zemlji jest da je čovjek sve za što je stvoren pretvorio u suprotnost.Izopačio moralne zakone, okrenuo vrijednosti, sve pretvorio u laž i obmanu.
Iskreno, ne mogu vjerovati da netko tko ima zdrav razum ne može pojmiti da nam je dato okruženje koje podupire život. Svjež , kisikom obogaćen zrak da možemo disati. Mi smo ga zagadili. Da smo rođeni sa samoregulacijskim sistemom oporavka naših stanica i podupirućim čimbenicima koji osnažuju naš imunitet. Mi smo to uništili prekomjernim uzimanjem lijekova i bezpogovornim vjerovanjem u institucije koje su se zarekle da će štititi naše zdravlje. Sada ga uništavaju. Čitav sustav na zemlji je osmišljen da čovjeka hrani, da ga održava na životu. I to smo uništili. Zatrovali zemlju, napravili ju besplodnom, izmislili neke nove proizvode za koje tvrdimo da su korisniji nego oni bogom dani.
Dobili smo kišu da nam natapa njive i sunce da ih grije. I od kiše i od sunca napravili smo naše neprijatelje. Svoju kreativnost upotrijebili smo samo da dokažemo da smo veći od onoga koji nas je stvorio. A nismo. Mi smo još male bebe u pelenama.Od moćnog stvorenja sveli smo sebe na ljudski resurs, na materijal koji netko drugi oblikuje, na tijesto koje netko drugi mijesi i ne bunimo se. Možda smo ipak shvatili da nismo dostojni povjerenja koje nam je ukazano. Stvorenje koje nije sposobno brinuti samo o sebi predodređeno je da nestane. Zaboravili smo na zahvalnost, na divljenje, na čuđenje. U svakom čovjeku vidimo neprijatelja. Nekoga s kim bismo se trebali obračunati. Izgubili smo nevinost djeteta. Povjerenje u njegovim očima da ga nećemo povrijediti. Sve više postajemo jednoobrazni. Unatoč povećanju liste naših prava. Koja ne služi ničemu osim da nas obmanjuje, zbunjuje i razdvaja. I govorit će vam da imate ta prava, ali će vam onemogućiti svaki potez da ista ostvarite. I na taj način nam ih oduzimaju, a naši pogledi ne skreću s liste. Čini se kao da smo slobodni. A nismo. Od nas se traži da bespogovorno i bez sumnje izvršavamo radnje koje je netko osmislio za naše dobro. Iskreno, uvijek sam se osjećala vrlo loše kada je netko drugi činio nešto dobro za mene. Jer onaj tko ne zna najprije ostvariti dobro za sebe, kako može za mene? Ovdje ne mislim na materijalne dobiti.
Oni koji su sebe uzdigli u nadljude žele da se odreknemo svoje slobode jer oni bolje od nas samih znaju što je za nas dobro. Svoje slobodne volje da sami odlučujemo o svome životu, našeg prava na izbor, raznovrsnost i uzdizanje.
Ljudsko lice je kao veliko filmsko platno. Na njemu možeš vidjeti razna čuda. Razgovarati bez riječi. Voljela sam promatrati lica. Nasmiješiti se neznancu. Djetetu. Čitala bih kao knjigu njihove emocije, grčeve, boli ili radost. Divila se sjajnim bijelim zubima. Rupicama na bradi. Brkovima i bradi. Krivim ili punim usnama.
Sada mi se plače. Svuda oko mene su samo maske. Stvarne, opipljive od raznih materijala. S točkicama ili natpisima, bijele, zelene ili šarene. Čovjek se potrudio dati im malo onoga što krasi čovjeka. Raznolikost. U isto vrijeme oduzimajući je sebi.
Zamislim se u poziciji malenog djeteta u kolicima koje majka gura. Ono radoznalo gleda oko sebe. Istražuje svijet izvan dometa vlastitog doma. Upija „slike“ koje vidi oko sebe. Na sve strane neka čudna bića kojima samo oči vire. I ako nisu ugasle od straha pokazuju malo života u sebi. Nema osmjeha u prolazu. Nema emocija. Nema plaženja jezika. Ljudsko lice je nestalo. Karta ljudskosti je obrisana. Svi su „jednaki“. Bore se za dah. Nakostriješeni na one koji imaju hrabrosti reći ne. Ne dam svoje ljudsko lice. Ne dam ono što me čini čovjekom. Neprijatelj se ne nalazi izvan nas. Neprijatelji smo mi jedni drugima. Polako će nestajati oni koji se ne mogu prilagoditi na nove promjene. Reći ćete da je to život. Istina. Život je promjena. No možda je ipak poanta u tome da smo krivo izabrali.
