Živjeti i umrijeti dobro, na svoj način

Groblja su takva, potiču na razmišljanje. Pa ni Mirogoj presvučen sivim kišnim danom nije odstupao od biblijske mudrosti: "Srce je mudrih ljudi u kući žalosti, a srce bezumnih u kući veselja", Propovjednik 7:4. Jer kad na tulumima jezik brblja i ono što ne mislimo, naravno da zaključimo kako je pametno razmišljati bar u tišini sprovoda.

Preminuo je otac moga prijatelja. Samo par dana prije imao sam privilegiju srdačno stisnuti ruku toj ljudini vesela lica. Potom se sve odigralo munjevito, kako samo srce to može prirediti, jer jedan je otkucaj uvijek onaj posljednji, pa kišni tjedan tih dana nije oplakivao samo dobrog čovjeka, već i nas koji ostajemo. Nebo, zapravo, plače osobito nad živima.

Na taj sam ispraćaj u krematoriju na Mirogoju krenuo po dosadnoj kiši bez kišobrana, i tek na pola kilometra skužio da kisnem. Stisnula tjeskoba tih dana, pa od brige nisam mnogo toga opažao. Ušao sam u kapelu mokar i progurao se među stotinjak ljudi.

Odradio je svećenik svoje, "k'o po kazni naučen stih", pa je središtu prišla obitelj oprostiti se, potom mi ostali. Kad odjednom tišinu kapele gromovito prekine pjesma s razglasa. "May Way" ("Na moj način"), Sinatra. Ostao sam "paf!". Mislim ono... atmosfera - kapela, svećenik i ministrant u tradicionalnim nošnjama, obredno mrmljanje, pa tišina... a onda legendarni glas, poput Božjeg. I dok se nad jedan život spuštala zavjesa više nitko nije plakao. Slušali smo i razmišljali.

"Dok stojim pred tim posljednjim spuštanjem zavjese...
...Živio sam život u njegovoj punini...
...I štoviše, činio sam to na svoj način.

 Za malo čim žalim...
...Da, bilo je trenutaka

Kada sam zagrizao više nego sam mogao sažvakati...
...Sve sam to doživio, ali sam stajao uspravno

I prošao kroz to na svoj način.

 Volio sam, smijao se i plakao...
...mogu reći da se nisam baš snebivao...

Jer što je čovjek i što ima?
Ako nema sebe, nema ništa.
Pravo da izrekne stvari onako kako osjeća,
a ne riječi nekoga tko je pokleknuo.
Moj život svjedoči, podnio sam udarce, i to na svoj način."

Osupnut izvanzemaljskom pjesmom na sprovodu, upitao sam prijatelje tko je birao. Nasmiješili su se i pokazali na sebe, a zatim na urnu s očevim pepelom: "A ta pjesma... to je on". Osmjeh na sprovodu dok se priča o pokojniku. Drugi prolom Božjega glasa. Preplavljen fenomenalnim osjećajem neke mudre spoznaje udaljio sam se iz kapele, smiješeći se prošao kroz kišni zastor i sivo groblje. Tjeskobe je nestalo, zamijenila ju je sreća, pa mi opet nije trebao kišobran. Očito i tjeskoba i veselje utječu na pad prodaje kišobrana, ali to sad nije tema.

Povjesničari i mislioci se danas pitaju gdje je nestalo umijeće umiranja. Gdje su poznati Danse Macabre, Ars Moriendi, Memento Mori - mnoštvo murala, slika i kipova iz srednjeg vijeka sa kosturima koji plešu sa živim ljudima, pa ona najbrojnija okupljanja mještana s djecom koja su se zbivala upravo na ispraćaju pokojnika? Sve je to naša civilizacija izgurala na marginu, na periferiju. Tragedija nije u smrti - tragično je što smo s njome usporedno izgurali i umijeće življenja, priliku da naučimo nešto o krhkosti i prolaznosti života. Svoje smo starce šutnuli u staračke domove, nemoćne osobe kao logoraše u posebne "sabirne centre", domove za nemoćne. Ostali smo sami, poslušnog i glupog izraza lica štovati privlačnost, vitalnost, površnost, laž, konzumirati sve za što nas uvjere da je eliksir mladosti. Odričemo se ove jedine današnjice radeći za sutra, kako bismo kupili neki trenutak u budućnosti kad ćemo se, navodno, odmarati i biti sretni, a tamo nas uglavnom čekaju starost i nemoć ili uopće tamo ni ne stignemo.

Ako želimo reći da ovaj krhki i prolazni život živimo u njegovoj punini, i to na svoj način, onda bismo u njega trebali vratiti umijeće umiranja kako bismo stekli vještinu življenja. Dok još možemo, trebali bismo čuvati i obradovati svoje starce, družiti se s našim invalidima. Jer će se sve završiti onako kako samo srce to može prirediti, samo je jedan otkucaj uvijek onaj posljednji. I ne zaboraviti, "Srce je mudrih ljudi u kući žalosti, a srce bezumnih u kući veselja".