Zadnji put sam vam pričao o zakletvi Titu, pionirskom dobu, nadolazećim promjenama. Došli su teški dani za nas. Kojekakvi embargi, zvukovi sirena, previše pitanja, a malo pametnih odgovora. No bilo je tu i dobrih stvari, natočiš benzin do vrha za neku siću i pušiš kutiju pljuga za marku. Kad smo kod cigareta i ja sam pomalo već odrastao i kriomice ih tamanio iz kutije u džepu tatinog radnoga odijela.Prerasli smo već fazu kad smo se gušili Koronom ili Opatijom užicanom od polu senilnog starca koji peca ribe na obližnjoj bari.
Stari je bio u «banani» nešto tih dana, on i stara, izletjeli su iz firme, koja je do tada 90 posto svoje proizvodnje plasirala na njemačko tržište, a sada spominju neku privatizaciju, lokote na vratima i slično. Marke iz vitrine, namijenjene crnim danima polagano su nestajale, no nisam se puno zamarao s tim stvarima, već mi je bilo na pameti kako da popušim koju pljugu, a kao jedna nevolja ne dolazi sama, radoznalost je lagano pikirala i na vino, pivo i slične stvarčice.
Do tada sam kradom mogao okusiti samo pjenu na dnu čaše, nakon neke radne akcije u organizaciji ujedinjenih staraca, poput piljenja drva, baliranja sijena, ili ne daj Bože branja kukuruza na masni pogon ili još gore kopanja istog. Naravno da sam manje-više sa uspjehom eskivirao te stvari sa izgovorima, a baš je zaškripilo u školi, treba učiti, boli me zub užasno, važna je tekma u nogometu, a moji ne mogu bez mene, iako sam većinu vremena proveo na klupi zureći u malo starije frajere kako kupe slavu dajući golove, a na račun njih, ako je bilo sreće uvalili su i nešto drugo curicama na tribinama.
I tako jednom prilikom na školskim praznicima, kada sam već dosadio i bogu i vragu i nisam znao više što sa sobom, a svi brojevi Zagora, Bleka Stene, Komandanta Marka, Mister Noa, Alana Forda, odavno su pročitani (jedino Maloga rendžera i one njegova kompanjone nisam volio, onaj sa brčinama mi je bio posebno antipatičan) dolazi u susjedstvo na praznik jedan prdonja kao ja. Vršnjak, mojih godina, sa smislom upadanja u kojekakva sranja i smislom za izbjegavanja udaraca batinom za gore spomenuta (ne)djela.
Par dana smišljali smo dobro razrađen plan koji je završio drmnutim vinjakom u onoj staklenoj boci uz koje su dolazile čašice sa istim uzorkom. I tako pijuckali smo iz te boce i dimili mađarske cigarete, bio je to naš uvod u Sodomu i Gomoru, odnosno odrastanje kojim se nepovratno gubio as iz rukava kad ti je zatrebao, a zvani djetinjstvo. Učio sam u školi da je zemlja okrugla i da su na nekom otočju gablecovali tipa koji je prvi oplovio svijet, ali tada sam tek shvatio o čemu frajer priča jer se i meni sve zavrtjelo oko glave i u glavi.
Mrak je već odavno pao, bijaše ona topla, ljetna noć, a ja kao mačak po tiho ulazim u kuću i brišem u svoju sobu. Možda bi ova moja pustolovina prošla nezamjetno i bio bih još fini, pristojni dečko, da mi stariji brat nije spustio kajlu, i pozvao starog da vidi svoj ponos kako tupavo zuri u strop.
Stari je bio zadivljujuće blag, poslao me da se umijem i operem noge, nije mi bilo jasno zašto tolika briga oko higijene, i zašto mi nije naredio da si operem zube jer mislim da su mi usta bila u kritičnijoj situaciji nego noge. Doteturah se do kupaonice uz burazovo cerekanje. Konačno da je neka pizdarija u kojoj on nema glavnu ulogu, no bez brige vratio sam mu za ovu uslugu sa kamatama i to sa zateznim. Sljedećeg što se sjećam je grljenje wc školjke kao lokalne radodajke i vražjih zelenih kupaonskih pločica. Drugi dan sam imao ozbiljan razgovor sa starim. Trubio je o štetnosti alkohola, da čovjek mora imati mjeru u svemu, da si smiješ malo popiti ali trebaš znati kada stati, a na kraju mi je amenovao odrješenje uz pokoru koja se sastojala od zabrane igranja onih blesavih tv-igrica gdje su glave tipovima u nogometu bile kockastije od same rubikove kocke, nije bilo ni mojih Zagora, Alan Fordova, a vrijeme do nove školske godine kratio sam sa čitanjem školske lektire, koja baš i nije imala slika i oblačića sa tekstom, i indijanskim pokličima, ali sam nekako više kužio Mister Noa.
