Kriza političkih diktatura u zemljama sjeverne Afrike i razvoj demokracije kao svjetskog procesa dovelo je do masovnog egzodusa tamošnjeg stanovništva, koje sada traži spas na Starom kontinentu. Europska unija je na nogama. Misiji spašavanja imigranata u Sredozemlju priključuje se i Hrvatska. Svima je želja da se ljude vrati svojim kućama. Mažu se oči, peru se ruke.
A sve je počelo Arapskim proljećem 2010., iako je cvatnja demokracije krenula u prosincu. Najprije je počelo pupat u Tunisu, nakon čega se rascvalo sve duž cijele obale do Bliskog i Dalekog istoka.
Najveći procvat u tom vremenu doživjela je Libija, u kojoj se nekada (prije proljetne revolucije) puno toga nije smjelo. Tako na primjer:
- nisi smio biti beskućnik
- nisi smio biti podstanar
- nisi smio biti gladan
- nisi smio biti žedan
- libijska Elektra nije smjela građanima naplaćivati struju
- banke nisu smjele naplaćivati kamate na kredite
- škole nisu smjele naplaćivati školarinu
- bolnice nisu smjele naplaćivati liječenje
- obradiva zemlja morala se dijeliti seljacima
- zarada od nafte morala se dijeliti s građanima
Bilo je toga još o čemu bi se moglo pričati, ali već i ovaj kratki popis nekoliko strogih zabrana i propisanih obaveza, koje osobno potpisuje pukovnik Gadafi, najvećim dijelom objašnjava uzroke pada domoljubno-borbenog morala ljudi koji su odbili boriti se za demokraciju i po cijenu života odlučili napustiti zemlju. Neki su imali sreću stići u nemogućim uvjetima do europskog kopna. Ali kako sada dalje?
Osnovni je problem što Europa ne pokazuje osjećaje krivnje za njihove izbjegličke sudbine, mada njene političke vlasti snose direktnu odgovornost za nastalo stanje, skupa sa SAD-om. Iskazivanje solidarnosti uz poricanje vlastitih zasluga na tok nemilih događanja zvuči pomalo licemjerno.
Tadašnje političke odluke bile su pogrešne. Posljedice toga gledamo danas, i to treba otvoreno reći, samo što se bojim da mi ni sami toga još uvijek nismo dovoljno svjesni.
BŠ-72 Andrija Mohorovičić, nekad ploveći laboratorij državnog Hidrografskog instituta (pretvoren u patrolno plovilo HRM), ispirat će našu političku savjest u akciji spašavanja ljudi naredna dva mjeseca, ali mora se primijetiti da motivi ove humanitarne podrške ne zvuče nimalo pokajnički (što bi, obzirom na rečeno, ipak bilo red) nego više političko-pragmatični:
To mi se nekako čini kao humano i dobro za Hrvatsku, koja je kandidat za Schengen i mora sudjelovati u tom sustavu. Mediteranska smo država s tisuću i više kilometara obale, dakle imamo puno razloga zašto tu trebamo biti prisutni. To će nas nešto koštati, ali ovo je malo veća stvar – ustvrdit će premijer Milanović.
Možda se to meni samo tako priviđa, ali imam osjećaj da kada bi se vrijeme moglo vratiti mi bi ponovo pogriješili i umjesto glasa protiv ponovo bi rekli DA.
Sva je sreća da se naše zračne snage tada nisu mogle odvojiti od zemlje pa nam je savjest nešto mirnija. No mala je to utjeha. Bilo bi bolje kada bi postali svjesni svoje nesvijesti, jer ovako postoji opasnosti od ponavljanja istog djela u nekoj budućnosti.
Volio bih zato da Hrvatska sretno udomi barem jednu izbjegličku obitelj, jer ovim nesretnim ljudima ionako nema sretnog povratka. Uostalom, jednoga dana, ako se ponovo vrate u svoju zemlju, njih će sigurno pitati: Gdje ste bili 2015?
