Kako nam godine odmiču, tako mi se čini kao da se vraćamo opet na neke priče koje smo puno puta čuli od naših starih u mladosti i koje su nam se tada činile smiješne i pomalo luckaste. Ah, sada su nova vremena, ja ću to drugačije, to ne vrijedi za mene i slično bismo ponavljali dokazujući time našu samouvjerenu mladost, osjećaj da ona nikada neće proći i da ćemo biti sačuvani od svega što je njih zadesilo. Mi ćemo biti otporniji, mi ćemo biti pametniji i nikada nećemo doći na njihove „grane“.
No, kako vrijeme odmiče sve više se sjećam svoje bake, njenih opomena i uputstava, narodnih poslovica koje sam voljela čitati. Ne može se reći da je svaka „mladost“ u krivu, no kako danas stvari stoje vidimo da su generacije prije nas bile jače, otpornije i dugovječnije. Mi ćemo to možda biti u odnosu na naše mlade, ako nam okolnosti dozvole.
Mnogo toga se promijenilo u načinu života i prehrani i ono što smo nekada smatrali nedoličnim životom, jednostavnu prehranu i ritam primjeren čovjeku, kao nešto prevaziđeno i nimalo moderno, sada se ispostavlja kao da nas ponovo vraća i mami. Jer, prirodni zakoni su nemilosrdni. Oni ne poznaju razlike i na sve djeluju jednako. Ono što brže živi, brže se i troši i brže umire. Mislili smo da je intenzitet života ono što ga ispunjava smislom, pa makar to platili i kratkotrajnošću.
S druge strane nešto što dugo živi, predugo iz perspektive brzog života gubi svoj smisao i postaje teret. Kao da samo postojanje već nije i smisao. Ne bojim se prolaznosti svoga života. Ponekad mi se čini da sam toliko umorna da se pitam čemu ono uvijek isto ustajanje i lijeganje.
Kad vam tijelo slabi, slabi i potreba za nekim novim iskustvima jer jednostavno osjećate da ne možete više dati sve od sebe. No osjećaji su varljivi, pa se ponekad probudite s mišlju o tome koliko toga još niste okusili i kako bi bila šteta da nestanete.
Koja je točna mjera svega, zna samo svevišnji, onaj koji nam je dao slobodnu volju da biramo. Jesmo li dobro izbirali, jesmo li prava iskustva birali, ona koja će nas oplemeniti ili pokvariti znat će se na kraju. Oni koji ga prijeđu. Ovih dana i previše ljudi prelazi onkraj. Toliko previše da ne možeš izbjeći mnogobrojna pitanja koja i i nače muče čovjeka. Što, kako, zašto? Tko smo i što smo u tom ogromnom prostranstvu koje nas okružuje.
Slobodno vrijeme koje nam se nasilno nametnulo otvorilo je tu Pandorinu kutiju u kojoj će svatko naći djelić sebe. Ove godine zima je baš stegnula. Provukla se i na teritorij proljeća, stišće i neda se oteti. Već je sve u cvatu, ljudi bi na polja, zemlja zove da ju natapamo, sijemo i obrađujemo. Da ju mrvimo kroz prste.
Ali sve je pusto. I u moje se kosti uvukla. Ne mogu se ugrijati. Sve sam isprobala. Masti, obloge, grijanja, vruće čajeve. I ništa. Izađem na sunce, prostrem se kao zmija i upijam. Toplo, toplo, toplo… sva sretna ponadam se, ali čim se maknem sa sunca, isto. Možda me ta zima u kostima vuče da promislim dublje o sebi, o onome čime sam zadovoljna u svome životu, i o onome čega možda još nisam svjesna što sam propustila.
Nije normalno da čovjeka zebe dok je na životu. Nekako tu hladnoću vežem samo za mračnu jamu u koju nas spuštaju kada prestanemo disati. A onda utješim samu sebe. Dobro je sve dok se zima ne uvuče u srce.
