Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Aktualnosti

Ziđanje propasti

  Boris Pavelić/Novi list           05.09.2016.         1300 pogleda
Ziđanje propasti

Dozvola? Kakva dozvola?! Gradi, kasnije ćeš legalizirati – to je logika, i ne samo u Dalmaciji. Kako i ne bi, kad je ministar graditeljstva Lovro Kuščević prije dvadeset dana u Splitu najavio legalizaciju nelegalnih gradnji na Marjanu, toj zelenoj duši Splita i neprispodobivoj ljepoti ove zemlje. Najavio je to bez da trepne, premda sjedi u Vladi bez legitimiteta, koja ne smije donositi dalekosežne odluke. Istodobno, Kuščević ni ne spominje upozorenja splitskoga Društva za unapređenje i zaštitu Marjana, koje je prije dva mjeseca ogorčeno izjavilo kako zelenilo uz Marjan više ne treba ni štititi, jer ga više gotovo i nema: »Sve je izgrađeno«.

A to je samo detalj. Na očaravajućoj stazi kojom se od Podgore uz more može pješke sve do kraja Brela, bageri su nagrdili ambijent tirkiznoga mora i zelenih maslinika, izrovavši šljunčanu ranu na kojoj se ustobočila sklepana birtija, pa smo tu prije nekog vremena naletjeli na dva lokalna lafa kako sjede pod imitacijom tropskih sjenila, prodaju pivo iz plastičnih frižidera i iznajmljuju pedaline, te nezaobilazne plastične krntije sa stovarišta kineskoga šunda, u koje je masovni turizam pretvorio jadranski podbiokovski raj. »Onda, momci, ne ziđate? Šta se čeka, tol'ko toga ima da se ziđa?«, dobacili smo pokazujući na maslinik iza naših leđa, želeći, ne bez namjerne lukavosti, vidjeti reakciju. Momci su slegli ramenima i nasmijali se u nelagodi, kao da osjećaju krivnju što tu, uza samo more, nisu već napucali kakvu betonsku tvornicu eura – što, dakako, ne znači da planovi ne postoje. Jer, svak se može uvjeriti da se Makarska rivijera, ta čudesna kontemplativna šetnica uz jednu od najljepših mediteranskih obala, polako ali sigurno, planirano ili ne, pretvara u betonski niz spavaonica i parkirališta za sve brojnije jato umornih motoriziranih ptica što su za dva tjedna ljepote, topline i zdravlja spremne platiti popriličnu svoticu – samo što će ovaj narod, nastavi li po starom, zarad te svotice uništiti i ono zbog čega je zarađuje.

Nije to, dakako, ništa novo. Nelegalna gradnja, koja je dobar dio Hrvatske, ali Dalmaciju naročito, posljednjih desetljeća pretvorila u europske inačice Bejruta, Bombaja i Rija, problem je koji nije riješila nijedna vlast, usprkos nekoliko hvalevrijednih pokušaja uoči i u vrijeme ulaska u EU.
Nije riješila? Štoviše – vlast ga je, ako ne stvorila, a ono poduprla. Opće je poznato da je zakonska procedura gradnje potpuno nečitljiva, a prostorno planiranje usitnjeno, nekoordinirano i spuštenu na najnižu, korupciji ponajmanje otpornu lokalnu razinu. Zato dolje, »na terenu«, sve postaje kristalno jasno: »obični« građani godinama i desetljećima ne uspijevaju riješiti ni osnovne katastarske i vlasničke zabilježbe, dok nove kućerine istodobno kao gljive poslije kiše nagrđuju stara kamena sela, zalivene vodopadima love, love, love...

Pa dobro, reći će razumni građanin, predizborna je kampanja, stranke će predočiti argumentirane planove za kompleksan, nipošto jednostavan problem hrvatskog turizma, koji osigurava gotovo polovinu proračuna i raste iz godine u godinu, stvarajući tako još potpuno neprepoznate probleme. Ali ne – stranke se s velikim užitkom nastavljaju valjati u kaljuži nacionalizma, tog kolektivnog psihološkog poremećaja koji naciji priječi prepoznati istinske probleme današnjice. Ovih je dana, primjerice, pokrenuta međunarodna peticija koja države jadranskog bazena poziva da u svojemu zajedničkom moru trajno zabrane eksploataciju nafte i plina. O tome regionalno krucijalnom pitanju u Hrvatskoj nitko nije rekao ni riječi. Tko, potom, nadzire odredbe Strategije razvoja turizma, koju je 2013. usvojila Milanovićeva vlada, a koja zahtijeva »proaktivan odnos prema očuvanju prostora, bioraznolikosti, prirodnih i društvenih resursa«, »implementaciju 'zelenih' koncepata na svim razinama«, »racionalnost u korištenju raspoloživog prostora«, »poštivanje odrednica nosivog kapaciteta destinacije«, i tako dalje, i tako dalje, razumio netko ili ne te neuspjele prijevode iz stranih priručnika...

Betonizirajuća samovolja u jednoj od krajobrazno i kulturološki najraznolikijih država Europe dokaz je užasavajuće nesposobnosti svih hrvatskih vlasti, a onda dakle i cijeloga društva, da pojme važnost očuvanja svojih najvećih dragocjenosti, u svijetu koji se sve češće suočava s alarmantnim, znanstveno potkrijepljenim upozorenjima o ekološkoj katastrofi koja već počinje.

Dok svijet panično traži način za vlastito samoočuvanje, Hrvatska se nastavlja mučiti s traumama prošlosti, koje onemogućuju produktivnu i racionalnu politiku, dopuštajući i omogućujući uništavanje najvrednijega i najljepšega što imamo. U takvome društvu, najmudriji su često rugaoci i buntovnici: »Ziđan ziđan jer se mora/ ziđan ziđan sve do mora/ sičen šumu, unu kraj potoka/ ziđan odoka priko cilog otoka«, gorko se, ali bolno istinito, onomad izrugivao Saša Antić, veliki tekstopisac splitskog TBF-a.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti