Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (8)


  Priča           Robert Roklicer/foto Moja Rijeka           02.12.2018.         336 pogleda
Žene, luđaci i malo dobrih pedera (8)

Četnici, ustaše i partizani bili su na jednoj, a talibani, Ameri i Rusi na drugoj strani. S leđa su me tukli engleski, francuski i izraelski bataljuni. Krmače su, svako malo, iz zraka ispuštali Slovenci, pakosno lebdeći u svojim drvenim ribarskim čamcima iznad moje glave.

Bio sam odjeven u crnu SS uniformu sa svim časničkim obilježjima koje mi pripadaju: činom Oberstgruppenfuhrera, totenkopfenom, svastikom i Viteškim križem. Naoružan samo Lugerom 9 mm upravo sam ispucao 263. metak i smrtno ranio Dragana Primorca koji mi se, jašući na bijelom konju, opasno približio. Zaklonjen iza stoljetne vrbe, promatrao sam svoju družicu, Vesnu Pusić, i tiho je upitao:

– Koliko je municije ostalo?

– Još jedanaesttisućadvjestočetrdesetšest metaka za pištolj i dvije dimne bombe! – odgovorila je konspirativno.

Namignuo sam joj.

– Ne brini, dušo – rekao sam da je primirim – bit će sve u redu. Taman toliko trebam.

– Brinu me Iranci i Sjeverni Korejci – rekla je Vesna zabrinuto. – Ako se i oni namjere na nas, gotovi smo.

Samo da ne opale nuklearnim oružjem po nama – glasno sam razmišljao. – Jučer sam podigao ovu uniformu iz kemijske čistione. Bila bi šteta da je sada userem.

– A moja frizura? Šta s njom?

– Dobro ti stoji!

– Naravno, dala sam frizerki 50 kuna da je složi – rekla je povrijeđenim glasom.

Sagnuo sam se. Samo četiri i pol milimetra iznad naših glava proletio je još jedan minobacački projektil. Dobro je da sam ga na vrijeme uočio.

– Za svaki slučaj, odvoji jednu dimnu bombu sa strane – rekao sam joj zabrinuto nakon toga.

– Misliš…? – uzvratila je i ona zabrinuto, kao da mi čita misli.

– Da. Nećemo se živi predati! – odlučno sam uzvratio.

– A… a… ali, nismo se još ni poljubili…?! – rekla je i napućila usne, želeći me po cijenu života zažvaliti.

Brzo sam okrenuo cijev svog Lugera prema neprijateljima na lijevoj liniji. Opalio sam 43 metka i desetkovao brigadu partizana. Osjećao sam se ko jebeni James Bond u okršaju s Goldfingerom iz '64.

Pusićka je i dalje napućivala usta u želji da mi uvali jezik u grlo. Taman kad sam krenuo i taj dio posla zgotoviti, začuo sam zvuk izraelskih tenkova marke Merkava 4, kakve inače i sam skupljam u svojoj garaži od 7. razreda osnovne škole. Njih deset-petnaest puzalo je se s moje desne stražnje strane, uz sam bok američkih specijalnih postrojbi koje poznam još i pod nadimkom Zelene beretke.

– Vesna, pusti sad seks, dodaj mi streljivo! – zapovjedio sam joj.

Vesna je vratila usnice u vijugavu liniju i hitro se bacila na otvaranje sanduka. Žmirio sam na jedno oko, a na drugo ciljao. Paf, paf, paf! Ode Merkava bogu na ispovijed. Paf, paf! Židovi u panici bježe i ostavljaju Zelene beretke da se jebu kako znaju.

– Vesna, gdje su meci?!

– Pusti me! – zavrištala je. – Zabila mi se jedna špranja pod nokat!

– Jebi se, kupit ću ti drugi nokat! Daj sad municiju! – urlao sam, jer sam vidio da mi se opasno približava odred Talibana. Nosili su prsluke u koje su ugurali štapiće dinamita i mlatarali rukama s upaljenim Zippo upaljačima.

Talibane je predvodio moj bivši prijatelj, pjesnik, fundamentalist i strastveni zaljubljenik pečenih odojaka i crnog vina, Mirsad Jagić – Baklava. Jedini on nije nosio dinamit. Umjesto eksploziva, znao je da će me više ugroziti njegova poezija. Kao u transu govorio je domoljubnu hrvatsku poeziju, a posebno se razmahao kad je iz svoje knjige pročitao "Plahog vranca" i "Trudnu domobransku noć".

To me je sjebalo. Pao sam na koljena. U spremniku pištolja imao sam još 24 metka, i mogao sam ga, ne nišaneći, pospremiti Alahu, ali kako pucati u jednog Mirsada? Kako ubiti nekadašnjeg prijatelja?

– Vesna, pomagaj! – vapio sam na koljenima.

– Strpi se sekundu! – uzvratila je. – Rekla sam ti da mi se špranja zabila pod nokat!

– Vesna, talibani nam se približavaju!

– Jebeš njih, di su Židovi?

– Pobjegli!

– Ameri?

– Ne miču se.

– Rusi?

– Jebali ti oni mater, je l ti to navijaš za njih?! – dreknuo sam.

– Ne, samo pitam.

– Dobro onda, na istom su mjestu.

– Ustaše, četnici, partizani?

– Isti kurac!

– Nemoj tako, valjda su nam se partizani približili?!

– Možda tebi jesu, meni nisu!

– Ne budi ljut, molim te. Ne volim kad si nadrkan.

– Oprosti, ljubavi.

Pogledala me je akademski, studiozno, kao da se želi uvjeriti da nisam obolio od PTSP-a.

– Oprošteno ti je – rekla je brižno.

Nakon svih tih iskrenih izljeva nježnosti, napokon mi je dofurala i metke. Napunio sam spremnik, repetirao, i iz klečećeg položaja izrešetao 49 talibana, a da nisam ni okrznuo prijatelja Jagića – Baklavu. To sam shvatio tek kad je iz torbe izvadio friško napisane pjesme.

– Kada mi uzleti bol od ranjena srca / do uvrijeđene duše / ko krik gladne, skotne kuje / kad mi se moji ideali ruše / krikom čovjeka / u pobješnjelom moru…! – recitirao je Mirsad i dalje svoje stihove.

Jebiga, nisam više izdržao. Pao sam na glavu i duboko uronio prste u uši. Počeo sam plakati. Pjesnike treba u korijenu satrti, bio sam mišljenja (kao i Ante Tomić, osamdesetih godina prošlog stoljeća), čim objave prvu zbirku. Ako ih pustiš da se raspišu, ode sve u kurac, postaju gori i od samog Staljina. Kao da mi je cijelo vrijeme čitala misli, Vesna je legla do mene i zagrlila me.

– No, no, bit će sve dobro, samo nemoj plakati.

– Ne mogu više! – jecao sam.

– Hoćeš pusu, svoje Pusićke?

– Kasnije, hvala.

– Da aktiviram bombu?

– Može!

Zgrabila je dimnu bombu i osigurač strpala u usta. Onda se, odjednom, neočekivano, predomislila, ispljunula iglu, i – kad sam bio najuplakaniji, najranjiviji, najnepripremljeniji – zaskočila me i zajahala. Uvalila mi je jezik među zube, ne dajući mi ni sekunde da dođem do zraka.

– Fuck me tender / Fuck me sweet / Never let me go / You have little dick complete / And I have you so… – zapjevala je poznati prepjev Elvisa Presleya.

A svi znamo kako Pusićka i Elvis pjevaju! Sva sreća u nesreći da su nas zarobili neprijatelji. Nju su mučili i strijeljali, a mene silovali i – opet silovali. Ne sjećam se koja mi je to vojska učinila. Samo me je šupak vraški bolio.

23.

Probudio sam se uplakan i shvatio da je sve to bio samo ružan san. Svejedno, šupak me je i dalje bolio. Nisu se valjda opet upalili hemoroidi? Ne, bogu hvala, nisu, zaključio sam opipavši bolno mjesto. Bio je to daljinski upravljač televizora koji mi se zabio u guzicu dok sam spavao. Odložio sam ga na stol, još jednom opipao ranjeni šupak (kao da mu poručujem, ajde dobro je, bolje daljinski nego kurac) i otišao u zahod. Kobasa je nakrivljeno gledala u zahodsku školjku – više prema kadi nego tamo gdje treba – i nije poduzimala ništa konkretno.

– Ajde pišaj…! – preklinjao sam ga.

Uvijek, gotovo uvijek, kad lijepo razgovaram s kurcem, kao sa sebi ravnim, on posluša. Trznuo je kičmom dva – tri put i pustio mlaz. Popišao sam pločice, wc četku i okrznuo umivaonik. Uhvatio sam ga za vrat i usmjerio na pravi put. Ostatak od 1,5 litre mokraće završio je gdje treba. Protresao sam ga nekoliko puta i vratio u kavez. Nisam se trudio počistiti lokve koje sam ostavio za sobom. Ionako je sve bilo zasrano.

Krajičkom oka spazio sam crne tangice kraj kade. Megine? Ziher! Bacila ih je na pod kupaone kad se tuširala. Znači da se noćas njezina 16-godišnja pica, bez brnjice, šetala po kući, sjedila do mene u dvosjedu, gledala me svojim malim okicama, možda čak i otvoreno nudila. A ja nisam ništa pametno poduzeo, osim što sam je pustio da se smije grbavom, nakrivljenog kurcu koji je virio iz ženskih, trudničkih gaća. Koji sam ja seronja! Ostario sam, dobro je mala rekla.

Uzeo sam tangice u ruke i prislonio na lice. Ušmrkao sam vjetar koji je dolazio iz njih. Nema što, pomislio sam, miris mlade pičetine puno je bolji od mirisa pečene janjetine. Osjetio sam kako mi se krv spušta međunožjem i jaja pulsiraju. Šmrk, šmrk! Sjetio sam se Ines i njezinog drkanja po pivskoj boci. Sjetio sam se šepave Zorice i njezine hobotnice. Sjetio sam se Megi i njezinih vitkih, glanc depiliranih nogu. I njezinog polužohara – poluguštera za kojeg je tvrdila da je zmaj na leđima. Digao mi se. Dobro je, nisam toliko ostario, pomislio sam s olakšanjem.

Ušmrkao sam još malo njezine tange i maksimalno odlučan da je silujem, krenuo u prvu sobu u hodniku. Pa što bude, nek bude! Pet minuta seksa mijenjam za pet godina robije, pala je konačna odluka. Ušao sam u mračnu sobu, rolete su bile spuštene, zavjese nategnute do kraja.

24.

Čim sam kročio unutra, opizdio sam kurcem u ormar. Tako mi i treba, mislio sam, kad ne razmišljam glavom nego kurcem. Razgrtao sam mrak rukama dok nisam napipao rub kreveta. Tu si, dakle?! Sad ćeš vidjeti tko ima ružnu i posušenu alatku! Što sam se više približavao postelji, glasnije se čulo hrkanje. Uvalit ću joj dok još spava, osmišljavao sam najbolju taktiku. Možda ga i ne osjeti, nadao sam se. Jedino tako mogu izbjeći zatvor, pod uvjetom, dakle, da prespava naš petominutni seks. To i ne bi trebalo predstavljati veći problem. Izvježban sam za gerilsko ratovanje sa ženama; one se i ne snađu a već su jebene.

Zaokružio sam i definirao svoj silovateljski plan: vratit ću se u dnevni boravak i praviti se da spavam. Megi će misliti da ju je u snu ubo komarac, sperma na njezinim nogama da je puknuti prišt, Anita će mi oprati odjeću i skuhati kavu. I svi će biti zadovoljni, a ja zadovoljan i zadovoljen.

– Heej? – čuo sam promukli, tek probuđeni glasić. – Mislila sam da se nećeš usuditi doći.

– Sad ću te silovati! – rekao sam improvizirajući glas silovatelja.

– Ajde da i to vidim…

Pomaknula se na stranu, povukla deku s nogu, i napravila mi mjesto. Brzinski sam skinuo kompromitirajuće gaće i trudničku majicu, i uvalio se do nje. Krenuo sam ofanzivno da se ne predomisli, ali i da stekne što bolji dojam o meni. Poslije će biti kasno za popravke.

– Aghhh! – ispuštao sam zvukove tražeći bradavicu desne sise.

– Lakše malo! – rekla je čudnim, nešto izmijenjenijim, glasom.

– Gdje ti je sisa?

– Niže malo.

– Tu?

– Fulao si, vrati se gore… Ne, ustvari, spusti se još malo… Još malo… E, tu, tu! – uzdisala je.

Jezik mi se zapleo u šumu dlaka. Navodila me je pravac na Orlovo gnijezdo. Imala je više dlaka na pički nego ja na glavi. Zabio sam nos unutra, napunio pluća svježim zrakom, i zagnjurio. Usta su me boljela (Zlatko, kurvin sine!), ali sam svejedno borbeno navalio. Jezik se trošio kao da govorim tibetanskim.

– Ah, ah, ah! – čuo sam iznad glave.

Naletio sam na nekakvu kvrgu koja se protezala od pičke prema stopalu. Svašta, pomislio sam, kako mi je to promaklo noćas, dok sam joj gledao batake? Osim kvrge bio je tu i neki čudni, ustajali vonj, nimalo sličan onom proljetnom, mladalačkom mirisu iz tangica. Tada mi sine:

– Kako si ono nazvala moj kurac? – upitao sam je, izgnjurivši nos van.  

– Nisi se valjda uvrijedio što sam rekla da si ga nabavio na dječjem odjelu? – uzvratila je protupitanjem.

Pa to je Anita, došlo mi je do mozga, stara flundrača od konobarice! Prošli su me hladni trnci kroz tijelo. Kao da mi je netko zabio nož u leđa. Umjesto da silujem njezinu kćer, dobrovoljno sam otišao nju jebati.

– Anita? – očajno sam se nadao da sam pogriješio.

– Reci?

– Ništa – odgovorio sam sav sjeban.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: