Počinje prikupljanje potpisa liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad
DHMZ: Djelomice sunčano uz porast naoblake
HAK: Na mostovima i nadvožnjacima moguća poledica
Ribić: Ne očekujem da će Vlada posegnuti za zabranom štrajka
Peović: Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene
Sladoljev (Most): Zakon o navijačima je licemjeran i kontradiktoran
Ministarstvo pravosuđa kreće s energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Virovitici

  Priča

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (20)

  Robert Roklicer/foto Moja Rijeka           23.03.2019.         2279 pogleda
Žene, luđaci i malo dobrih pedera (20)

Namjestio sam se u pozu ozbiljnog slušača. Iskrivio sam obrve, dva centimetra otvorio usta, isprepleo prste na rukama, povukao bokserice skoro do pupka (da kurac dođe do što boljeg izražaja) i pravio se da je napeto slušam. Zapravo je uopće nisam slušao, samo sam u sebi kovao plan kako ću je što prije sprčiti. Jebe mi se za Zlatka više. Zlatko je peder. Zlatko je rekao svoje onog trena kad me je nokautirao. Sad ću mu jebati ženu. Osvetiti se. Jedinim mojim oružjem kojeg uvijek imam pri ruci. Kurcem.

– Došla sam, kako smo se dogovorili, u dvadeset tri sata. Možda koju minutu ranije. Zlatko me je do tada zvao jedno sto puta. Pa "gdje si", pa "s kim si", "što radiš", "dođi da se dogovorimo", "sve ćemo riješiti", "oprosti", "volim te, ali ako ti želiš razvod, ja ću ti ga dati", "molim te, samo da porazgovaramo"… Nisam to više mogla slušati, pa sam otišla oko pol dvanaest doma.

– E, jebi ga, onda smo se mimoišli. Ja sam došao možda koju minutu kasnije, zadržali su me ne jednom sastanku. Jesam ti rekao da me zovu na HTV, da dođem raditi kao scenarist…?

– Nisi, al čekaj, je l ja sad pričam ili ti? – rekla je kao zmija poskočuša.

– Da, da, ti. Samo nastavi…

– I tako, vratim se ja u naš stan. Zajednički stan, moram to naglasiti. Moji su dali pola love za njega, pola njegovi. Al dobro, spremna sam mu ga i prepustiti, nek si jebe mater u tom stanu ako baš hoće, toliko mi se ogadio, ne mogu ti ni opisati koliko mi se ogadio taj čovjek... Oprosti, imaš maramice?

– Samo časak – spremno sam odgovorio.

Ustao sam i otišao u kuhinju. Tamo sam nekoć, u jednoj ladici, držao paket Paloma maramica. Od maramica ni traga, tek pokoji zaostali račun za režije. Otišao sam u zahod i uzeo rolu wc papira. Usput sam pokupio i jednu kuhinjsku krpu, istinabog, prljavu do jaja, ali što je – tu je. Stavio sam sve rekvizite pred nju, na stol.

– Nemam više maramica, ali evo ti ovo. Valjda će poslužiti…?

Krenula je prema krpi, ali kad je vidjela masne naslage, gomilane mjesecima, predomislila se. Uzela je wc papir, otrgnula dva listića, i išmrkala nos.

– Elem, gdje sam ono stala?

– Ne možeš ni opisati koliko ti se gadi…

– A, da, sjetila sam se… Ma mogu ti opisati! Što ne bih mogla? On je jedno obično smeće, patrijarhalno odgojeno govno, đubre koje majka rađa jednom u sedamsto godina, kurvin sin koji ne poštuje ženu, ženu koja mu skuha, opere mu, titra mu po jajcima, jer samo je ON umoran i samo ON radi, ma možeš misliti koja šupčina od muškarca!

– Da, šupak…

– Molim te ne prekidaj me, zaboravit ću gdje sam stala… I tako, dođem ja u stan, a on – evo baš ko i ti sad – sjedi u boksericama na krevetu i pije pivo. Ja mu priđem, hoću ga poljubiti, a on odmah šus u glavu, gdje si bila kurvo, dere se, gdje se smucaš već dvije noći – a sinoć sam spavala u Jadranu, majke mi moje, i večeras bih, ali nemam više prebijene lipe – s kim se kurvaš, zaklat ću i tebe i njega!

– Zajeban igrač! – rekao sam i neprimjetno se osmjehnuo.

– Zajeban je on moj kurac. Misliš da bi te lupio preksinoć da nije vidio da više ne možeš stajati na nogama? On je običan plašljivac, kukavica, kurac od ovce, eto šta je on. Da si se ustao i krenuo na njega, pobjegao bi glavom bez obzira.

– Ma ubila me ona kombinacija piva i pelina, čisti beton. Da me je trijeznog udario… – rekao sam i pokazao natruhe mišića na rukama.

– Da, da – prekinula me je nestrpljivo – elem, ja se rasplačem, boli me oko, vidiš na što sličim, al mu svejedno kažem, Zlatko, što ti je, nikada nisi bio takav, pa mi smo civilizirani ljudi, i ti i ja smo fakultetski obrazovani, dobro, ja ne radim, ti radiš, ali zaboga, živimo u dvadeset i prvom stoljeću, pa nismo kromanjonci, mi smo Hrvati, bog te jebo, katolici, normalni ljudi…

– A on?

– On meni, ja dvanaest sati crnčim ko konj, radim više od Bandića, a ti samo širiš noge i jebala bi se deset puta dnevno, pojebala bi i Bin Ladena, popušila tim ogavnim ustima i Gadafiju i Ahmadinejadu zajedno, i s crnim vragom bi legla ako treba, samo da ti pička ne bude suha – oprosti što tako pričam, ali sam pukla, pukla sam načisto – ma radiš ti moj kurac ko Bandić, ja ću njemu, a on zviz šakom o stol, zviz u regal, zviz u vrata, sve poruši, onu vaza koju sam dobila od stare za rođendan zgrabi i baci u zid, našu sliku s vjenčanja je poderao u komadiće, auhhhhh….

Zacvilila je ko guma na suhom asfaltu. Otkinula je još dva lista wc papira i obrisala se.

– A onda… onda…Ihhh, ahhhhh – nastavila je tuliti ko sirena za opću opasnost.

61.

Oprezno sam joj se približio. Stavio sam joj ruku na koljeno i, kao prijateljski, da je utješim, pomilovao. Nije reagirala. Nastavio sam je maziti.

– Čekaj da ti završim! – rekla je i maknula mi ruku.

Povukao sam se. Ne valja brzopleto raditi, mogao bih na koncu sve upropastiti, mislio sam taktički.

– Nastavi, molim te! – rekao sam.

– Sve je počelo s djetetom, hoćemo imati djecu, nećemo ih imati, ja bih htjela, on malo bi, malo ne bi, moja mama hoće unuke, a njegovoj je svejedno, već ih ima pet komada pa je boli kurac, al dobro, treba se odlučiti, djecu ne donose rode, jebiga, to smo prerasli još u školi, ako smo se već odlučili za dijete, onda i treba raditi na tome, je l tako, a njemu se ne da, pij vitamine, rekla sam mu, i kupila mu one Spectrum kapsule, dala za njih 96 kuna, ali njemu je draže pivo i gledanje utakmica, ko još gleda utakmice, samo impotentni, eto tko, a njemu je 42, meni 26, ide sat, otkucava biologija, ej, on nije ni svjestan da je kurac samo potrošna stvar…

Počešao sam se po jajima, svrbjelo me je za popizdit. Valjda su se spermići koje sam prolio po dlakama, borili za goli opstanak, pomislio sam, i odmah požalio što se nisam istuširao. Ona je, pak, samo nastavila:

– Meni on ide prigovarati da se volim jebati, meni, pa tko je tu lud, jebao me je na početku veze gdje je stigao, svugdje, nema tog mjesta gdje mi ga nije uvukao, a sad sere da sam ja nimfomanka, ja da sam nimfomanka, dragi moj, udala bih se za pastuha, a ne za njega, smrada s malim kurcem, i što ako volim seks, zar je to čudno, imam samo 26, i nisu me još obrezali, hvala bogu…

Opet sam se počešao po jajima. Ines je primijetila kako tešem oko kurca.

– Nisam te valjda napalila sa svojom pričom? – upitala me je sramežljivo.

I što sad odgovoriti: a) ne, nisi, još mi se nije digao, b) zamazana su mi jaja pa me svrbe, c) možda sam dobio picajzle, d) ne znam

– Malo – odgovorio sam pod nepostojećom točkom e) – ali ne zbog tvoje priče, nego me ti cijela napaljuješ… tako si zgodna da bih te isti čas preparirao i stavio u izlog svog regala.

– Dobro, poslije ćemo i o tome. Pusti me da sad prvo završim. Elem…

– Što ti je taj "elem"? Stalno ponavljaš: elem, elem, elem… Koji je to kurac?

– Nemam pojma, to stalno govori naša susjeda, Bosanka, elem sam ti ja, elem moj život, i tako dalje, a meni se svidio taj elem pa ga i ja koristim.

– E, svašta. Elem, nastavi gdje si stala.

– Hoću, je l ti znaš da sam ja Prigorka?

– Ne.

– Dobro, onda sad znaš. Starci su mi bogati, posjeduju pola Kašine, svi oni vinogradi koje vidiš uz cestu kad ideš u Mariju Bistricu su naši, stari ima dva traktora, kombajn, prikolicu, stara drži sedam krava, deset svinja, preko trideset kokoši, ni sami ne znaju koja im sve zemlja pripada po okolnim brdima, znam samo za šumu na Krivoj cesti, ona šuma s borovima i hrastovima, e, ta, da, da, i dvije livade podno Blaguše, za to isto znam jer smo se tamo kao djeca igrale, i uvijek jedemo meso i svetkom i petkom, u crkvu idemo nedjeljom i blagdanima, ali sve to nema sreće kad imaju samo nas dvije kćeri. Ja ti imam i mlađu sestru od sebe, Zinku, ona je sad 19, ali je malo pomaknuta, ima shizofreniju, stalno je po bolnicama i teško da će od nje biti nešto, pa su moji roditelji ulupali velike novce na moje školovanje, da završim Pedagoški, i evo završila sam ga, pala sam samo dva-tri puta na ispitima, ali diplomirala na vrijeme, upisala sam i magisterij, kako će to završiti, iskreno, nemam pojma, navodno moraš štrebati ko luđak, pripremati ispite, šta ja znam, ali nije me strah…

 62.

Dušmani su i dalje napadali moje stidne dlačice, jaja i kurac. Bio sam prisiljen još jednom se počešati. Ovaj put umalo nisam otkinuo lijevo jaje kad sam potegao noktom po njemu.

– Možeš li još malo izdržati, evo, neću još dugo… – rekla je Ines gledajući u moje aktivnosti ispod bokserica.

– Da, da, naravno, samo ti izvoli…

– A onda sam prošlu godinu upoznala Zlatka, znaš kad sam radila ko pripravnica u njegovom uredu, on je glumio kao nekog savjetnika za školstvo pri našem Ministarstvu, pa su zapošljavali nas apsolventice, i vidim ja njega, onako naočitog, uvijek nasmijanog, mislim si dobar neki čovjek, uvijek pun energije, zrači pozitivnošću, i malo po malo mi na jednu kavicu, pa na drugu, pa večerica, i on mene u stan svojih roditelja i izjebe me ko malu majmunicu…

– Ovo zadnje nisam shvatio…

– Koje?

– To s majmunima.

– A to, nisi shvatio, ne, kažem da je seks bio izvrstan, imala sam pet, šest uzastopnih orgazma, što mi se rijetko kad događalo, i mislim se on je pravi čovjek za mene, mogla bih se udati za njega, a vidim i on mene gleda, zaprosio bi me, ali mu nije svejedno što sam toliko mlađa od njega, a meni svejedno, i napokon mi se dogovorimo, zaprosi on mene, a moj stari se primi za glavu i kaže, što će ti taj starac, ti si još mlada, neiživljena, kad budeš imala četrdesetdevet on će već biti "Starac i more", u penziji, jesi li uopće sigurna da on može jebati, valjda će te imati djecu, nemoj da nam loza zgasne…

– A takav ti je stari, a? – nasmijao sam se.

– Je, al ja branim Zlatka, velim dobričina je on, i može jebati, ne brini tata, i tata se smiri i da nam blagoslov. A onda odemo kod njegovih, da samo vidiš koji su to primitivci, govnarija od ljudi, nisu nas ni sa čašom vode ponudili…

– Kad smo kod toga, hoćeš li nešto popiti? – sjetio sam se da sam i ja isti ko Zlatkovi.

– Mogla bih nešto, malo sam ožednjela od toliko razgovora… Popila sam i dva normabela od pet miligrama, da se malo smirim od sveg tog sranja. Valjda mi neće škoditi s alkoholom?

– Ma kakvi, ja to stalno radim.

– A što imaš?

– Nemam pojma, al siguran sam da negdje imam kakvu boca vina.

– Vina? Hm, ajde dobro. Radije bih piva, al ako nemaš…

I ja bih te radije sada naprčio nego slušao ta tvoja sranja, pomislio sam.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.