DHMZ: Oblačno, povremeno s kišom
GLAS, IDS i PGS najavili predkampanju, očekuju dva mjesta u EU parlamentu
DHMZ: sunčano, na Jadranu će jaka bura slabjeti
DIP: Od studenoga kreće edukacija srednjoškolaca „I moj glas je bitan!
UZOR: ministar zaštite okoliša treba biti smijenjen
Zbog blagdana Svih Svetih, Sabor zasjeda od ponedjeljka
Komadina: SDP nema baš previše vremena za popravljanje rejtinga

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (2)


  Priča           Robert Roklicer           20.10.2018.         1014 pogleda
Žene, luđaci i malo dobrih pedera (2)

Sjetio sam se da je i Mira, nadahnuta revolucionarnim patriotskim osjećajima, prije nekoliko tjedana žučno govorila o hrvatskom srebru koje smo bud-zašto prodali strancima. Marković je, po logici stvari, klimao glavom i potvrđivao njezine riječi, iako smo svi dobro znali da ga živo boli kurac za naše srebro, a napose za glupu Miru. Kao glavni urednik, a na intervenciju direktora – Austrijanca, izbacio je tekst o mutnoj privatizaciji brodogradilišta. Članak na skoro četiri kartice napisao je jedan ustašoidni novinarčić, zapravo maloumni kreten iz jedne vukojebine koji je na sva usta pljuvao po Srbima, Bošnjacima, Slovencima, a nije zaobišao ni Nijemce, Austrijance, Mađare, Talijane i brojna druga govna koja su svojim kapitalom ušli u našu Nedođiju. Meni je taj tekst bio zanimljiv, Markovića je, kao što sam već rekao, bolio kurac, drugi novinari nisu čitali čak ni sranja koja su sami napisali, a kamoli jednog polupismenog novinara iz neke tamo vukojebine, jedino je teta Mira našla za shodno komentirati cenzuru naših vlasnika.

– Pa da, kad im idemo niz dlaku, kad im dajemo guzice, onda smo dobri, a kad stanemo u obranu naših interesa, kad se štitimo, onda smo Balkanci, šovinisti, ustaše…! – držala nam je političko predavanje.

– Tako je, Miro! – vikao sam pijan ko klada.

– Jebala ih Europa! – galamila je, ohrabrena mojim riječima.

– Jebala ih Europa u šupak Bruxellesa! – potvrđivao sam joj, klateći se kraj njezinog stola, jer mi je trebala još jedna kratkoročna pozajmica.

Marković se leđima podupro na vrata tajništva kao da želi napraviti tampon zonu između "nas" i "njih". Zoran, po majci Srbin, po ocu vodoinstalater, inače okej kit, a kojeg su Austrijanci nogirali dva dana poslije tog događaja, zapalio je Ronhil i ispuhivao dim kroz prozor.

– Smrt fašizmu! – urlao sam iz petnih žila. – Ne daju nam ni pušiti ko ljudima! Je l tako, Zoki?  

– Jebote Zoki – odgovorio mi je i ispuhnuo dim.

– Smrt svim Švabama! – nisam se, onako pijan, dao omesti.

– Čekaj, zar nisi i ti porijeklom Nijemac? – upitao me je Marković i podlo se nasmiješio.

Ušutio sam ko zadnja pička. Nisam mu mogao proturječiti, jebi ga, bio je u pravu.

5.

 – Znači ti si taj Robert Roklicer o kojem mi je Zlatko toliko toga napričao! – rekla je Ines i jebozovno sjela preko puta mene.

Dok me je fiksirala pogledom, nježno je dohvatila Ožujsko i protrljala grlić boce, baš kao da želi provjeriti jebenu kvalitetu stakla. Ako išta mrzim kod žena, to je kad tako bezobzirno drkaju po flašama! Mrzim to jer mi se istog časa digne. Kroz glavu mi je prošlo kako mi navlači kožicu preko kurca i divi se njegovoj veličini, purpurnoj boji i ožiljcima iz ratova s brojnim ženama. Dizao mi se nezaustavljivo i nekontrolirano, baš kao da sam popio cijelu kutiju Viagre. Prebacio sam nogu preko noge i tako mu na trenutak zaustavio krvotok.

– Crkni gade – stenjao sam u sebi – nemoj me odati. Zlatko je moj prijatelj! Ne želim jebati prijateljevu ženu, ne želim! Čuješ li?! Zadavit ću te ko pile!

Kao da mi je čitala misli, prestala je trljati grlo boce. Popila je par kapi i stavila bocu ispred sebe. Napokon je i Zlatko nešto rekao:

– Robert je napisao "Oprosti, a i ne moraš", pa onu priču "Šljive", znaš onu, kad se usere nakon što dođe kod djevojke u stan…?

Kurac mi se, nakon tih riječi, srušio mrtav. Postajem impotentan kad netko spomene moje priče. Uopće, kad netko iz bilo kojeg razloga spomene pisanje.

6.

Ne utvaram si da sam Hemingway, ali ću po svojoj prilici svršiti kao i on. Dobri, stari Erni vlastitu je guzicu spašavao po svim mogućim frontama, izvlačio se iz vratolomnih automobilskih nesreća, glavom razvalio vrata zapaljenog aviona (da bi se polomljen i napola izgorio jedva izvukao), borio se istom žestinom i s bikovima i s brojnim ženama, a na koncu se lovačkom puškom upucao ispred ulaznih vrata svoje kuće u Idahu.

Čemu toliki trud da milijunti put sačuvaš glavu, jebote, ako unaprijed znaš da ćeš progutati metak iz vlastite puške? Moraš biti rođeni manijak za to. Po tome smo si možda Erni i ja slični. Možda. Ali za sada samo toliko o pisanju i herojstvu…

 Foto: Moja Rijeka

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: