Nema toga što ne može predsjednik Vlade Andrej Plenković. Može, kako smo vidjeli, ubogom ustaši Draganu Hazleru zabraniti da u Otočcu izvjesi spomen-ploču Juri Francetiću, a da pritom nastavi brižno njegovati atmosferu koja je Hazlera i potaknula da iznova, nakon dugih godina, nakratko izroni iz tame. Može dakle Plenković zabraniti Francetića, a istodobno brižno čuvati »Za dom spremni« u Jasenovcu. Može se dičiti europskim vrijednostima, a prešutno odobravati kad ratni veterani Splitsko-dalmatinske županije tvrde – pazite sad ovo – da se »izjednačavanjem pozdrava 'Za dom spremni' s ustaškim pozdravom pokušava kriminalizirati Domovinski rat«. Može Plenković i još mnogo toga drugoga: unaprijediti, recimo, instituciju Pravobraniteljice za djecu tako što će – promijeniti zakon da smijeni sadašnju čelnicu institucije, kojoj mandat istječe za – šest godina. Može i spašavati propali Agrokor, pa to očajničko izvlačenje s ruba provalije predstavljati kao jednu od »reformi« nužnih da bi Hrvatska postigla standard zapadne Europe, kako je to zanimljivo objasnila potpredsjednica Vlade Martina Dalić. Može Plenković istodobno koalirati i sa SDSS-om Milorada Pupovca i s »Neovisnima za Hrvatsku« Esih i Hasanbegovića – s prvima, je li, unaprjeđivati odnose sa Srbima u Hrvatskoj, a s drugima ukidati Trg maršala Tita u Zagrebu. A može, vjerovali ili ne, koalirati i s vlastitom opozicijom, primajući u Vladu ostatke ostataka HNS-a, da ondje rogobore, ali ne ostvare ništa. Može Plenković sve – jer hoće sve.
Hrvatska ima premijera koji se vratio staroj HDZ-ovoj navadi da kontrolira cijelo društvo, nastavljajući točno ondje gdje je onomad, nakon neslavne abdikacije, stao tada sveprisutni Ivo Sanader – koji ovih dana, kako vidimo, pjeva povratničku pjesmu tako ugodnu Plenkovićevu uhu. Jadranka Kosor, pritisnuta okolnostima, ali i obogaćena osobnim i političkim sazrijevanjem, vehementno je bila odbacila tu HDZ-ovu koruptivnu navadu da svima i svakome navodno ugađa, a zapravo da sve i svakoga kontrolira. Sanaderove je običaje, na svoj prijeteći način, bio nakanio obnoviti Tomislav Karamarko, ali činio je to s toliko neskrivenog resantimana, neizrečenih prijetnji i sumnjivih planova, da ga je čak i poslovično inertno hrvatsko društvo potjeralo u političku anonimnost.
Ali njegov nasljednik, Andrej Plenković, očito uspijeva prokrčiti put natrag na slavne staze što ih je bila utrla još komunistička partija, a Franjo Tuđman, s rukom na srcu, tek nastavio njezinim tragom: staze apsolutne vlasti. Partiji današnjice to se, bez ikakve sumnje, može činiti divnim razvojem stvari, ali ne treba zaboraviti da popuštanje iskušenjima velevlasti, kakvoj Plenković očito stremi, čak ni u ovome politički zakržljalom društvu, nikada nije izašlo na dobro, pa ni za sam HDZ.
Metode kojima Plenković uspijeva potčiniti praktički cijeli hrvatski politički spektar – od HNS-a do ustaša, od Pupovca do Hasanbegovića – različite su, bar zasad, i od Tuđmanovih, i od Sanaderovih. Tuđman je, dakako, dobro koristio mučno ratno doba, ali je i otvoreno kupovao: sjetimo se samo bojne »jurlinista«, ili HSS-ovaca Šporera i Bukovića iz Zagrebačke krize. Ni Sanader nije bio škrte ruke: »dignitet« braniteljima Domovinskog rata vraćao je slatkorječivošću, ali i ne samo njome – neki možda pamte kako su djetinji bili prosvjedi kada je uhapšen Ante Gotovina, za razliku od pučističke grmljavine zbog haške optužnice Janku Bobetku u mandatu Ivice Račana. Plenković, međutim, nastoji igrati ozbiljnije i od samog Sanadera: predstavlja se, ni manje ni više, kao spasitelj države i demokracije. Neće premijer to, dakako, nikad javno reći, ali poslušajte samo s koliko nadmene samouvjerenosti govori o Agrokoru: biva, da njega nije, propali bi i Agrokor i Hrvatska! A to, tko je cijeli taj »Agrokor-kompleks« omogućio – da nije možda HDZ? – i to, koliko je njegov ministar financija o neumitnoj propasti znao, a prešućivao – to, eto, nije važno, to je – »reciklaža«. Pa će Plenković, samozvani jamac europskog kursa, bez obrazloženja promijeniti Zakon o pravobranitelju za djecu, i time svojoj zemlji priskrbiti, nedugo nakon »radikala« Karamarka, neugodnu kritiku Vijeća Europe.
No Plenkovićeva hlepnja za kontroliranjem svega najbolje se razabire u ideološkome polju. Sve je on odjednom: i partizan, jer »poštuje antifašizam»; i ustaša, jer štiti ploču u Jasenovcu; i zaštitnik manjina, jer mu podržavaju vladu; i brkićevski Hrvat, jer mu je zamjenik predsjednika stranke čovjek koji bi Pupovca rado vidio van Hrvatske; i europejac, jer je naučio uglađeno ne izreći ništa; i socijalist, jer spašava Agrokor; i liberal, jer koalira, je li, s liberalima... Ali, to nije politika, to je vlastohleplje. Pritom, pomanjkanje političkoga morala u Plenkovićevim motivima manji je problem: takva politika, svjedočili smo tome s već nekoliko HDZ-ovih »teškaša«, uvijek vodi u koruptivno slabljenje institucija i novi ciklus HDZ-ova posrnuća i odglumljene katarze. Povijest nam se ponavlja, sada kao farsa: eto nas u zemlji – samoupravnog Plenkovića.