Udruga željezničkih umirovljenika u Osijeku već više od stotinu godina okuplja ljude čiji su životi povezani sa željeznicom. Osnovana je 1924. godine, a tijekom svojega dugog postojanja djelovala je neprekidno, premda pod različitim imenima i u različitim organizacijskim oblicima. Na njezinu je čelu danas Zvonko Ćurak, umirovljeni željeznički inženjer koji je na željeznici radio punih 40 godina. "Prije dvije godine proslavili smo stotu obljetnicu. Udruga je tijekom svih tih godina djelovala bez prekida. Mijenjali su se nazivi i oblici djelovanja, ali su željezničari uvijek pronalazili način da ostanu povezani i da se okupljaju", govori Ćurak.
Udruga danas ima između 40 i 50 redovitih članova. Najviše je bivših željezničara, ali članstvo nije ograničeno samo na ljude koji su svoj radni vijek proveli na pruzi, u vlakovima, kolodvorima, radionicama i uredima. "Među nama su ljudi koji su bili željezničari, ali i oni koji simpatiziraju željeznicu, članovi željezničkih obitelji te jednostavno ljubitelji željeznice. Naši članovi uglavnom imaju između 70 i 90 godina. Osim redovitih članova, imamo i brojne prijatelje i suradnike koji sudjeluju u našim aktivnostima", objašnjava predsjednik Udruge.
Da njihov krug okuplja mnogo više ljudi od samog formalnog članstva, najbolje se vidi na izletima i zajedničkim putovanjima. Na pojedinim se izletima okupi i šezdesetak sudionika, pa gotovo cijeli autobus ispune članovi, njihovi prijatelji i suradnici.
Osnovni je cilj Udruge povezivanje ljudi koji su profesionalno, obiteljski ili emotivno vezani uz željeznicu. Za njezine članove, među kojima su većinom osobe starije životne dobi, druženje ima posebno značenje. U prostorijama Udruge na Željezničkom kolodvoru u Osijeku održavaju se susreti, razgovori i različite radionice. Ondje se članovi prisjećaju svojih radnih dana, razmjenjuju iskustva, pregledavaju stare fotografije i dokumente te razgovaraju o povijesti željeznice. "Na prvom su nam mjestu druženja. Starijim ljudima potrebno je društvo. Važno je da izađu iz kuće, da se susretnu, razgovaraju i prisjete ljudi i događaja koji su obilježili njihove živote. Željeznica je svima nama zajednička poveznica, ali naše djelovanje nije okrenuto samo prošlosti. Želimo biti aktivni, stvarati i što više vremena provoditi zajedno", ističe Ćurak.
Okupljanja u Udruzi nisu samo prilika za neformalni razgovor. Članovi i suradnici prikupljaju podatke, zapisuju sjećanja te pripremaju tekstove o razvoju željeznice i životu željezničara. Tijekom godina objavili su sedam knjiga posvećenih željeznici i njezinoj povijesti. Zvonko Ćurak uređivao je ta izdanja, ali naglašava da su ona nastala zajedničkim radom i uz pomoć brojnih članova i suradnika. "Uređivao knjige, ali bez pomoći ostalih ne bismo mogli napraviti toliko toga. Ljudi donose podatke, dokumente, fotografije i vlastita sjećanja. Netko zna jednu priču, netko drugu, a kada se sve to objedini, dobije se vrijedno svjedočanstvo o željeznici i ljudima koji su na njoj radili", kaže Ćurak.
Jedna od najvažnijih aktivnosti Udruge prikupljanje je i čuvanje dokumentacije o povijesti željeznice. Tijekom godina nastala je vrijedna muzejska zbirka s približno 500 različitih predmeta. U njoj se nalaze stari dokumenti, fotografije, oznake, svjetiljke, dijelovi opreme, alati i brojni drugi predmeti koji svjedoče o nekadašnjem radu na željeznici. Svaki od njih nosi dio priče o vremenu u kojem je vlak bio jedno od najvažnijih prijevoznih sredstava, a željezničari činili veliku i međusobno povezanu zajednicu.
Predmeti iz zbirke povremeno se izlažu na različitim lokacijama, najčešće na osječkom Željezničkom kolodvoru. Udruga tako svoju zbirku ne čuva zatvorenu i nedostupnu javnosti, nego je nastoji predstaviti građanima i putnicima. "Imamo vlastiti željeznički muzej, odnosno zbirku s približno 500 različitih predmeta. Te predmete povremeno izlažemo kako bi ih ljudi mogli vidjeti. Najčešće to činimo na Željezničkom kolodvoru jer je to njihovo prirodno okruženje", govori predsjednik Udruge.
%20listopad%202024..jpg)
Posebna se izložba svake godine priređuje 5. listopada, na Dan Hrvatskih željeznica. Toga se dana na kolodvorskom peronu postavljaju predmeti, fotografije i dokumenti povezani s odabranom temom iz željezničke povijesti. Izložba je prvoga dana dostupna građanima Osijeka i putnicima, a nakon predstavljanja na peronu premješta se u poseban ostakljeni prostor u zgradi kolodvora. Ondje ostaje izložena gotovo cijelu godinu. "Putnici koji dolaze na kolodvor ili s njega odlaze mogu zastati, pogledati predmete i nešto doznati o povijesti željeznice. Sve naše izložbe imaju željezničku temu. Na taj način ono što smo prikupili ne ostaje samo nama, nego ga predstavljamo javnosti", objašnjava Ćurak.
Važan dio rada Udruge čine zajednički izleti. Oni se organiziraju tako da sudionici upoznaju kulturne, povijesne i prirodne znamenitosti, ali i da imaju dovoljno vremena za razgovor, šetnju i zajednički ručak.
Članovi Udruge ove su godine posjetili Vukovar. Obišli su sedam važnih gradskih obilježja i znamenitosti, posebno mjesta povezana s Domovinskim ratom. Posjetili su Vukovarski vodotoranj, crkvu svetih Filipa i Jakova te Gradski muzej Vukovar u dvorcu Eltz. Dan su završili zajedničkim ručkom u restoranu na Dunavu. "Bio je to vrlo lijep i ugodan dan. Naši članovi vole nešto novo vidjeti, ali im je jednako važno da budu zajedno. Izlet nije samo obilazak znamenitosti. To je prilika da ljudi razgovaraju, druže se i nakratko promijene svakodnevnu sredinu", kaže Ćurak.
Ovoga puta posjetili su Našice i razgledali Zavičajni muzej Našice u dvorcu Pejačević, a nakon toga obišli su staru parnu lokomotivu Gutmannove željeznice u Orahovici, o čijoj je povijesti Ćurak održao kratko predavanje.
Boravak u Orahovici nije prošao medijski nezapaženoIzlet su nastavili odlaskom na jezero, gdje je za sudionike organiziran boravak u prirodi i zajednički ručak. Dok su jedni šetali i razgovarali, drugi su pripremali čobanac. "Nastojimo s malo novca organizirati lijep i sadržajan dan u prirodi. Naši ljudi vole druženje, vole šetati i posjećivati zanimljiva mjesta. Pripremimo hranu i piće, netko održi kratko predavanje i svi zajedno provedemo dan", opisuje Ćurak.
Na takvim se putovanjima okuplja i do 60 ljudi, što pokazuje da Udruga svojim aktivnostima privlači širi krug građana. Izleti nisu namijenjeni samo nekadašnjim željezničarima, nego i članovima njihovih obitelji, prijateljima te svima koji dijele zanimanje za željeznicu, povijest i zajedničko druženje. Na jezeru u Orahovici razgovarao sam s nekoliko umrirovljenih željezničara.
Marko Andrijanić iz Osijeka tijekom željezničkog je staža promijenio nekoliko radnih mjesta. Petnaest godina radio je kao kondukter, a karijeru je završio kao vlakovođa – na poslu čiji naziv i danas često izaziva zabunu. „Ljudi misle da vlakovođa vozi vlak“, kaže Andrijanić. Njegova je zadaća, međutim, bila pripremiti vlak i dokumentaciju potrebnu strojovođi. Prije polaska trebalo je utvrditi kočnu masu kompozicije, sastaviti plan rada te prenijeti sve podatke važne za sigurnu vožnju. Iako nije upravljao lokomotivom, vlak bez njegova potpisa i pripreme nije mogao krenuti. Danas s kolegama čuva sjećanja u Udruzi umirovljenih željezničara. Njezini članovi ondje ponovno susreću ljude s kojima su nekoć dijelili smjene, pruge i kolodvore. Druženja im pomažu da održe veze koje su počele na željeznici, ali i da lakše ispune umirovljeničke dane. „Malo kartamo, malo se družimo“, jednostavno opisuju život u Udruzi. Razgovara se o nekadašnjim vožnjama i kolegama, ali i odlazi na izlete te upoznaje mjesta koja članovi prije nisu posjetili.
"Jedan od takvih izleta doveo nas je ovdje, do lijepo uređenog jezera na prostoru na kojem je, prema sjećanju jednog našeg kolega, nekoć bila bara. Promatrajući koliko se kraj promijenio mogu reći da se isplatilo ponovno doći. Nije samo more Hrvatska. Imamo lijepo jezero. Vrijedi doći“, kaže nam.
Za Andrijanića i njegove kolege Udruga je zato više od mjesta za kartanje i povremene izlete. Ona je prostor u kojem se nekadašnji željezničari ponovno prepoznaju kao dio iste posade – i u kojem priče iz prepunih vlakova, bifea i kupea još uvijek nastavljaju svoje putovanje.
Kada Stjepan Oremuš govori o svojih trideset godina na željeznici, pred slušateljem se otvara zemljovid pruga koje su nekoć povezivale mnogo širi prostor. Osijek je bio njegova matična postaja, ali posao strojovođe vodio ga je od Zagreba, Koprivnice i Vinkovaca do Subotice, Knina, Skoplja i Splita. „Slali su nas posvuda“, sažima Oremuš vrijeme u kojem su granice vučnih sektora bile mnogo šire nego danas. Osječke su strojovođe redovito vozile prema Zagrebu, Vinkovcima, Belom Manastiru, Somboru i Subotici, a katkad i prema Novom Sadu i Vrpolju. Kada bi nedostajalo ljudi ili lokomotiva, odlazili su na ispomoć u Vinkovce i Zagreb te vozili prema Dobovi, Makišu ili Doboju, odakle su dovozili ugljen. No, njihove priče zaslužu puno više od dva pasusa u ovoj reportaži pa dogovaramo susret u Osijeku.
Dok se dio izletnika odmarao i šetao uz jezero, Đuro Sudarić i Zdenko Rupčić bili su zaduženi za pripremu ručka. U velikom se kotliću kuhao čobanac, ali prilagođen cijelom društvu. "Napravili smo lagani čobanac. Budući da među nama ima mnogo žena, pazili smo da ne bude previše ljut ni slan. Sve je umjereno, da se ljudi okrijepe i poslije lakše zaplivaju", našalio se Sudarić.
Uz takav čobanac, dodali su, svatko može odabrati piće koje mu najviše odgovara. "Najbolje pristaje malo graševine, i to beljske. Neka ovo bude i mala reklama, jer beljska graševina zaista je najbolja", rekao je Rupčić.
Za one koji radije biraju pivo preporučili su proizvod iz lokalne pivovare. "Može i pivo. Imamo našu Osječku pivovaru pa kao lokalni domoljubi moramo podržavati domaće. U krajnjem slučaju može i radler", dodali su kroz smijeh.
Sudarić je radni vijek proveo u željezničkom hotelu Mursa, koji nije bio namijenjen samo željezničarima nego i drugim gostima. Radio je kao voditelj održavanja, pa je njegova povezanost s Udrugom željezničkih umirovljenika nastavak dugogodišnje profesionalne pripadnosti željeznici.
Rupčić, s druge strane, nije radio na željeznici, ali je uz nju vezan obiteljskim nasljeđem. "Moj je djed u Osijeku bio ložač na lokomotivi. Po toj sam se obiteljskoj vezi priključio Udruzi željezničkih umirovljenika", objasnio je.
Svoj je radni vijek proveo na Belju, odakle je otišao u mirovinu. Upravo je zato, uz čobanac, tako odlučno preporučio beljsku graševinu, za koju ističe da je osvojila brojne nagrade.
Dok se čobanac polako privodio kraju, razgovor se od željeznice spontano preselio prema vinu, gradnji i uspomenama iz radnog vijeka. Upravo se u takvim razgovorima najbolje vidi širina Udruge: ona ne okuplja samo nekadašnje željezničare nego i članove njihovih obitelji, prijatelje te ljude koje sa željeznicom povezuju uspomene, obiteljska tradicija i želja za druženjem.
Iako je jedan od glavnih ciljeva Udruge pružiti članovima prostor za aktivan društveni život, njezin rad ima i važnu kulturnu i povijesnu vrijednost. Željeznička prošlost ne čuva se samo kroz službene dokumente i tehničke podatke. Jednako su važna osobna sjećanja ljudi koji su vlakove vozili, pregledavali, popravljali i otpremali te se brinuli o prugama, postajama i sigurnosti prometa.
Zvonko Ćurak vjeruje da se upravo u tim osobnim pričama nalazi važan dio povijesti koji bi bez rada Udruge mogao biti zaboravljen. "Kada naši članovi pričaju o svojem radu, oni ne govore samo o vlakovima i lokomotivama. Govore o ljudima, radnim mjestima, odgovornosti, prijateljstvima i obiteljima koje su živjele od željeznice. Ako te priče ne zapišemo sada, jednoga dana više neće biti nikoga tko ih može ispričati", kaže naš sugovornik.
Zbog toga Udruga nastavlja prikupljati stare fotografije, predmete, dokumente i svjedočanstva. Objavljivanjem knjiga i organiziranjem izložbi nastoji ih učiniti dostupnima javnosti, a posebno mlađim naraštajima koji nisu imali priliku upoznati nekadašnji svijet željeznice.
Ćurak je po struci željeznički inženjer. Tijekom 40 godina rada obavljao je različite poslove, a najduže je radio kao inspektor. Povijest željeznice, osobito na području Slavonije, Baranje, Podravine i Posavine, njegov je dugogodišnji hobi. Znanje i iskustvo danas prenosi kroz knjige, predavanja, izložbe i rad Udruge.
Na izlete kad god je to moguće idu vlakomIpak, kada govori o smislu njihova djelovanja, ponovno se vraća ljudima i zajedništvu. "Predmeti, dokumenti, knjige i izložbe iznimno su važni. Međutim, najvažnije je da se ljudi okupljaju, da nisu sami i da osjećaju kako još uvijek pripadaju svojoj zajednici. Željeznica je bila velik dio naših života, a preko Udruge nas povezuje i danas", zaključuje Zvonko Ćurak.
Nakon više od stotinu godina djelovanja Udruga željezničkih umirovljenika u Osijeku tako nastavlja povezivati prošlost i sadašnjost. U njezinim se prostorijama čuvaju stari predmeti i dokumenti, pišu knjige, pripremaju izložbe i planiraju nova putovanja. No prije svega ondje se susreću ljudi koji dijele uspomene, prijateljstvo i trajnu ljubav prema željeznici.
