Do srijede, 7. svibnja dopuna i promjena podataka u registru birača
Petir građanima: Kupujte domaće i lokalno proizvedene poljoprivredne proizvode
Preventivni pregled usne šupljine – jedna minuta može spasiti život
Za projekte ujednačavanja komunalnog standarda stiglo više od pola milijuna eura
Odobreno 15 projekata na području Virovitičko-podravske županije
Virovitica spremna za proslavu Praznika rada
Odobreno 37.600,00 eura za izgradnju javne rasvjete prema Podgorju

  Aktualnosti

Zeko i potočić

  Davor Suhan/Moja Rijeka           28.08.2015.
Zeko i potočić

Partnerski odnosi temelje se na ravnopravnost dvaju ili više partnera u postizanju zajedničkih interesnih ciljeva. U suprotnom (ako jedna strana samo sluša, a druga samo klima glavom) ovaj odnos postaje podanički. U braku i politici ono je osnova dobrog zdravlja, sreće i blagostanja – obitelji i naroda. Princip je isti, ali postoje nijanse.

Osiguranje pune i pravične ravnopravnosti u braku regulirano je Obiteljskim zakonom; a u politici diplomatskim političkim dogovorom.

Povijesni primjer ravnopravnog partnerskog odnosa u političkoj praksi (pustimo teoriju) je onaj kada američki predsjednik, u pripremi državničkog susreta na najvišoj razini, pošalje drugu Titu deset pitanja o kojima se trebaju dogovorit. A Tito pogleda listu i, od predloženih deset, prekriži pet (o kojima nema razgovora). Jednostavnom matematičkom računicom zaključujemo da su se našli negdje na pola – to znači da smo mi i SAD nekada bili ravnopravni politički partneri.

Slična ravnopravnost u to vrijeme krasila je i naše odnose sa SSSR-om i Europskom Unijom (kao i bilateralne odnose s njezinim snažnim članicama – Velikom Britanijom, Njemačkom, Italijom i Francuskom).

Kako se to postiže?

Na ovo pitanje vrlo je teško naći općeniti odgovor. Ali osnovno je pravilo da vas moraju poštovat prijatelji i neprijatelji. Tada imate veliki manevarski prostor u kojemu vam se otvaraju razne manevarske mogućnosti, što je veoma važno, jer, ne treba zaboraviti – politika je umijeće mogućeg.

Danas nam upravo toga nedostaje.

Za usporedbu navodim izjavu ministrice Vesne Pusić na ovotjednom samitu o zapadnom Balkanu koja oslikava stanje naših (ne)mogućnosti da se odupremo prihvaćanju propisanog mišljenja i zaključaka naših saveznika.   

“Hrvatski je stav da Europska unija treba u onim slučajevima gdje ne može rješavati pitanje na izvoru, dakle tamo gdje nastaje, kao što je sada zbog rata u Siriji, treba rješavati tamo gdje se on nalazi u ovom trenutku”.

Pohvalno je imati stav, i to treba pozdraviti. Ali prihvatiti stajalište da je IZVOR izbjegličke drame u Siriji znači da nam je kritička oštrica vanjske politike totalno otupila, što upućuje na jasan nedostatak političkog autoriteta, a time i sigurno mjesto u magarećoj klupi na svjetskoj političkoj sceni.

Iz te nezavidne „partnerske“ pozicije prostor za neke ozbiljne političke manevre poprilično je sužen. Ne počnemo li koristiti svoje puno demokratsko pravo slobode križanja i brisanja spornih političkih pitanja (mišljenja i zaključaka) po vlastitom osjećaju, tu ćemo i ostati.

Za početak prekrižimo pogrešno označeno mjesto IZVORA i označimo njegovu preciznu (geo-političku) kotu.

Pomognimo barem zeki da nađe svoj potočić.

Kolumna Pririda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka




Još iz kategorije Aktualnosti