Novinarstvo nikada nije bilo u težoj situaciji: otkazi i smanjenje plaća gotovo su svakodnevna pojava. Kvaliteta novinarstva iz godine u godinu sve više opada, nakladnici zarađuju sve manje, a čitatelji su nezadovoljni najbanalnijim greškama koje svakodnevno pronalaze u novinarskim člancima. Zašto je to tako i kako to promijeniti, samo su neke od tema o kojima smo porazgovarali s predsjednikom Hrvatskog novinarskog društva Zdenkom Dukom.
Koji su uzroci katastrofalnog stanja u novinarstvu?
Dva su glavna uzroka. Ako govorimo o pisanom novinarstvu to su ekonomska kriza koja je znatno smanjila oglašavanje i besplatni sadržaj na web portalima. No, ni web portali koji su jako posjećeni, odnosno čita ih više ljudi negoli je to slučaj sa novinama, ne ostvaruju znatnije prihode. Mediji još uvijek nekako opstaju, ali to se lomi preko leđa novinara: oni ostaju bez posla i jako su im se smanjile plaće u posljednjih nekoliko godina. Vlasnicima medija odgovara smanjenje plaća novinara, jer će oni koji kreću u nove projekte u startu dati manju plaću, a i u budućnosti bi zbog toga novinari mogli imati probleme. Novinari i građevinski radnici struke su koje su najviše stradale u posljednjih nekoliko godina.
Spominje manjenje PDV-a na novine u iznosu od 5%. Hoće li to pomoći novinarima? Ta mjera će, ako do nje dođe, više odgovarati izdavačima.
Ali, novinarima ni ne može biti bolje, ako ne bude bolje nakladnicima. Ukoliko ova mjera stupi na snagu, neće medije izvući iz krize, ali će im donekle olakšati poslovanje.
Koliko su novinari sami krivi za nastalu situaciju?
Poprilično. Vidite, mi novinari pratimo mnoge druge sektore kako prolaze kroz razne turbulencije, a najmanje pišemo o nama samima, a jako smo ugroženi. Međutim, nekad to i nije lako, jer postoji nekakav prešutni dogovor među vlasnicima medija. Ako novinari jedne kuće pišu o problemima druge, zapravo iznose u javnost i svoje prljavo rublje. To smo najbolje vidjeli na primjeru štrajka novinara Večernjeg lista prošle godine koji su mediji relativno slabo pratili.
Ali, zašto onda te probleme ne prati HRT? Mi o njihovim problemima stalno pišemo, a oni o našima gotovo nikad ne izvještavaju.
Prvenstveno, mi puno o njima pišemo, jer su oni u našem vlasništvu pa ih je stoga i potrebno kontrolirati. S druge strane, slažem se s vama da bi puno više trebali informirati javnost o problemima novinara, jer bez kvalitetnih novinara i kvalitetnog novinarstva nema ni kvalitetne demokracije. Vjerojatno odgovor leži u oglašavanju. Oni ipak dobivaju oglase i od medijskih kuća kojima ne bi bilo najdraže da se izvještava o problemima kroz koje prolaze djelatnici tih tvrtki.
Kakvo je vaše mišljenje o internet novinarstvu?
Donijelo je više dobrog, nego lošeg. Prvo, informacije su postale jako brze, gotovo u realnom vremenu. Drugo, povećali su pluralizam medija. Treće, otvorili su mnoge bitne teme o kojima su šutili pisani mediji. Imaju još dobrih strana, kao i onih loših. Povećali su žutilo, a to je i donekle jasno, jer im je problem doći do profita. To je glavni problem novinarstva. Pronaći ekonomsko održiv model. Internet i pisano novinarstvo moraju nadopunjavati, zapravo postaju jedno. Važno je naći modele kako će se financirati.
Je li rješenje u naplati sadržaja na internetu?
Sigurno, jer iza toga stoji novinarski rad koji ne može biti besplatan. Možda ne treba naplatiti klasične vijesti, ali neku analizu, istraživanje, komentar, kolumnu i slično svakako treba.
Ne slažem se s vama. Po mojem mišljenju bi trebalo naplatiti sav sadržaj, a ne pojedini. Čitatelje, analize i istraživačko novinarstvo manje interesiraju od banalnosti. Dokaz je tabloid 24 sata koji od svih pisanih medija, jedini radi s pozitivom. Opet bi čitatelji čitali besplatne vijesti, a ne bi plaćali ozbiljno novinarstvo. Neki takvi pokušaji na Zapadu su propali, među njima i onaj New York Timesa.
Da, ali neki su i uspjeli poput Economista, kojima raste čitanost i online i tiskanog izdanja. No, njihovo je tržište znatno veće, i to je neka sasvim druga priča. Ja svejedno mislim da će takav model u budućnosti zaživjeti i kod nas. Pomaci prema naplati sadržaja idu i u nekim drugim državama kao što su primjerice Slovačka ili Slovenija. I oni su tek u povojima, gotovo nigdje na svijetu ne postoji nekakava prokušana formula koja bi se za sve primijenila i donijela novinarstvu održivo poslovanje. Međutim, svakako smatram da se sadržaj mora naplaćivati, jer novinarski rad ne može biti besplatan.
A što je s prenošenjem sadržaja? Jedan portal uzme cijelu vijest od drugog i nikom ništa. Doduše, navede se izvor, ali kakva korist tom portalu kad čitatelj uopće ne klikne na njega, već cijelu vijest pročita na onom portalu koji ju je, da tako kažemo, ukrao?
To bi zaista trebalo definirati i urediti. Nikako se ne bi smjela prenositi cijela vijest, čak ni dio vijesti koji kazuje sukus informacije, već samo rečenicu ili dvije te postaviti link na originalni tekst na koji bi čitatelj potom došao. Tu se ipak radi o autorskim pravima. Svakako bi to trebalo urediti. Danas postoje neki dogovori među nakladničkim kućama pa i ograničenja u preuzimanju sadržaja, ali većina medija se toga ne drži.
Koliko su političari krivi za stanje u medijima? Kao da ih ne zanima što se događa s 'čuvarom demokracije'?
Osim porezne politike mogli su poduzeti i neke druge korake prema medijima. U Francuskoj, primjerice, Vlada sufinancira kupnju novina studentima i na taj način potiče čitanost i stvaranje kritičkog mišljenja kod mladih intelektualaca. Ministarstvo kulture trenutno je na početku izrade medijske strategije, raspitivaju se što se sve događa u medijima kako bi se krenulo u izmjene zakona o medijima. Mi ćemo svakako nastojati najaktivnije sudjelovati u tim izmjenama. Vlada ne smije pasivno promatrati ovakvu lošu medijsku situaciju, iako opet ne bi bilo dobro da se iz proračuna financiraju privatnici, jer to nije fer prema nekim drugim tržišnim utakmicama. Također, mogli bi se osnovati medijski fondovi odakle bi se sredstva određenim kriterijima raspodijeljivala medijima. Za sada postoji fond za pluralizam medija pri Vijeću za elektroničke medije, ali se novac tamo još uvijek dodjeljuje poprilično netransparentno.
Treba li u škole uvesti medijski odgoj? Danas smo svi okruženi medijima i jako utječu na naš život. Uzmimo samo primjer gole tete s naslovnice. Neka tinejdžerka može upasti u depresiju kada vidi dotičnoj savršeno tijelo, a ne zna da je ova izretuširana u photoshopu.
Svakako bi ga trebalo uvesti. Postoje istraživanja koja kažu da ljudi najviše slobodnog vremena provode uz medije. Znači, kada ne spavaju ili ne rade, najviše su uz medije. Onda je jasno da jako utječu na njihove živote. Mladi su pogotovo u opasnosti, jer još uvijek ne znaju kako mediji (i reklame) funkcioniraju, a često još i nemaju kritičko mišljenje. Medijski odgoj bi omogućio bolje snalaženje, a činjenica je da će u budućnosti mediji imati još jači utjecaj na naše živote. Potpuno smo okruženi i obuzeti medijima.
Cijeli intervju pročitajte u Objektivu
