Zbunjujuće sivilo i autorska izuzetnost nekadašnjeg glazbenika za cure a danas pjesnika za dame

Iako tome ima više od mjesec dana još uvijek je u mislima i na djelu prisutna egocentrična promocija jednog knjižnog uratka koji na virovitičkoj kulturnoj sceni ostavlja trag i polako se zakotrljava svojim promotivnim izvedbama. Naslov ovog osvrta može se protumačiti na nekoliko načina kao i zbirka pjesama našeg poznatog grafičkog dizajnera, pjevača, svirača, likovnog i fotografskog umjetnika, slobodarski gorljivog ''filozofa'' i tumača naše svakodnevice Zlatka Kovačevića Saxe koji je odlučio ukoričiti svoje poglede, razmišljanja i osjećaje o svijetu koji ga okružuje.

''Ego ipak'' je uradak na čijoj je promociji u virovitičkoj Gradskoj knjižnici autor prozborio i razglasio da je važno u životu imati svoj ja! Dodajući, da ako ga nema, onda je osobi teško jer tada posjeduje kolektivni ja, ili ja neke stranke, nekog čopora pa i vjerske zajednice, pospješujući tvrdnju da bez tog ''JA'' ne možeš biti ni kreativan jer samo kreativni ljudi mijenjaju i stvaraju svijet. Ostali samo žive ili životare u njemu.

Upravo zbog navedenoga, autor se odlučio da naslov bude ''Ego'' čiji misaoni prapočetak počinje u slatinskoj školi kada je gledajući kako njegovi vršnjaci sviraju u bendu imena ''Crvene gitare'' za kojima su ludjele sve cure, odlučivši u kratkom roku nabavit' gitaru i preuzet' im slavu bez ikakvog glazbenog obrazovanja nošen mišlju ''Ako ne mogu nešto kupit', a ljudi su to napravili, zašto to ne bi mogao i ja!'' Tako je njegova glazbena karijera započela s nožem kojim si je napravio prvo glazbalo. Jednako je bilo tijekom života kada se bavio tiskarstvom i strojevima koji su mu bili potrebni za životni poziv majstora grafičkog dizajna i sitotiska te mnogim drugim stvarima gdje je njegov maherski ego prevladavao donoseći mu dobro.

Imajući tako neophodne sklonosti posve su jasne i ove Saxine misli: ''Ako je neko kreativan onda je vrlo mali korak na koji će se način izražavat', da li kistom, bojom, riječju, tonom, muzikom – to je sasvim svejedno jer su svi ti izražaji vrlo bliski i svi otprilike imaju slične probleme, radi se o kompozicijama, kontrastima, o ritmu i u slikarstvu i u muzici i u poeziji''. Tu valja istači njegov zbilja poseban izraz umjetnički s prvom virovitičkom fotografskom ''Izložbom aktova'', 1979. u glavnoj prostoriji Pejačevićeva dvorca dok je bio član ''LIK-a''.

Što se tiče poezije i kasnog ulaska u te tajanstvene, primamljive i neizvjesne, spisateljske vode, krenuo je iz znatiželje da provjeri da li sve ono što vidi i osjeća može izraziti riječima, uz šaljivu napomenu kako je prvo bio glazbenik za ondašnje cure a sada je pjesnik za današnje dame kojima može nešto i odsvirati. Također podcrtava da nikada nije kasno za prikazivanje onog što znaš i nove početke bilo koje vrste.

Zahvaljujući, također svestranom čovjeku i umjetniku, Robertu Rokliceru, koji je sudbonosno postao veliki virovitički vizionar i pokretač poetskih večeri u ''Cugu'' na željezničkoj postaji, donoseći provinciji urbane vrijednosti iz velikog grada, proširujući ljudske i umjetničke vidike, nerv kreativnosti uparen sa egom autora je potaknuo na pjesničko djelovanje pa se tako prva nastala pjesma ''Cug'' sama od sebe nametnula imajući samo pet stihova.

Pjesnička zbirka od stotinjak stranica, nakon Kovačevičeva originalnoga ''kažiprst potpisa'' i uvodne riječi, sadrži četiri, gotovo različita poglavlja. Prvo, po imenu ''Slike'', donosi pjesme koje, prema piscu, ''donose slikoviti prikaz u kojemu čitajuć' doživljavate stvaranje, zapravo, moje slikanje riječima''. Pjesme ''Sreća napokon'', ''Nova pjesma'', ''Tišina''… Drugo poglavlje nosi naziv ''Kroki'' koji je autorov izum za kratki stihovani izraz uspoređujuć' ga sa likovnim, gdje su krokiji vrlo brzi i oskudni crteži koji u osnovnim crtama ukratko pokazuju sve, bez suvišnih detalja: ''Jutarnja impresija'',''Kava'',''Odlazak''… Treće poglavlje je ''Sivi čovjek'' koje govori o autorovu razmišljanju o društvu i svijetu i tome kud sve to ide i kako funkcionira. Gdje je proizašla autorova osnovna misao kojom dokazuje da je svaki dan šaren i nikad nije siv, nikad plav ili žut i da nikad mu nije dosadno. Pjesma ''Društvo u kutu''. Zadnje poglavlje je ostavljeno za ''Ego'' koje govori o autoru kao jedinki na ovome svijetu i njegovom mjestu u njemu ali i unutrašnja razmišljanja o samome sebi i egu. Jer, ''svi ljudi su egoisti samo što to neki priznaju a neki zakamufliraju u nešto drugo!'' Poglavlje dočaravaju pjesme ''Ja sam sad'', ''Prve misli'' i odlična ''Đole''.

Saxa pjesnički djeluje kada mu dođe, i zna se dogoditi da po deset, petnaest dana ništa nema a kada ga muza po glavi ''pukne'' onda po četiri pjesme izgovori u mobitel koje potom zapisuje u računalo i daje na uvid svojoj ženi, pjesnikinji i spisateljici jer je ona, kaže, ''tu kod kuće'' i ''dobar kontrolor'' njegova rada zbog nekih krivih riječi, apostrofa i zareza.

Knjiga ima i svoj CD zapis svih pjesama u naraciji samog pjesnika što je prava spisateljska, još nedoživljena virovitička novotarija, a tu je i straničnik sa recenzijom profesora engleskog i francuskog jezika te hrvatskog i njegove književnosti Manojla Mandića, tako da su si autori: nakladnik ''SINKO'' institut, ''Grafoprojekt'' i sam autor-dizajner stvarno dali velikog truda. Kao što je već napisano umjesto potpisa je otisak autorovog prsta tako da nema ni bojazni od lažiranja. Među stranicama su sedam kroki crteža i knjiga sadrži četiri vrste tiska za one koje to zanima da ih opipa i prouči. Na poleđini je Saxin vlastoručni portret i savjet koji glasi: ''U životu treba biti žut, zelen, crven ili plav… samo ne siv.''

Ovaj autorov stav je legitiman i po njemu opravdan, ali nevjerojatno se zaboravilo ili nije spomenulo na još jednu boju i to onu crnu?! Gdje me užasavaju ljudi koji ju vole a njena asocijativnost na smrt, žalovanje i vječnu tamu nikako ne pripada zdravom razumu i osvrnuvši se oko sebe ima tih koji to itekako vole. Čak šta više, cijeli život ne izlaze iz nje?! Najviše se vole pokazivat' na nogometnom stadionima i to pogotovo u Zagrebu, na sjeveru. Tu nam je po tom pitanju autor zbirke ostao dužan ili krivi su oni koji ga nisu priupitali. Jer što ćemo s takvima i kud spadaju te individue u pjesnički ponuđenoj paleti boja, kontra sivila. Duševno gledano, svaka nijansa sive je svakako bolja od crne.

Promišljajući ovu jedinstvenu zbirku u gotovo svakom pogledu, dolazi se do zaključka da je najbolji, najsmjeliji, najkritičniji, a bogami i najudarniji pjesnički udio, naš sugrađanin, u poglavlju ''Sivi čovjek'' ponudio i gotovo maestralno podebljao to sivilo kojemu se proklamirano i životno opire tako da običan čitatelj na kraju poprilično zbunjen bude?! Rogoboriti protiv sivila a onda upravo tamo donijeti i rasprostrijeti, razmazati i dati svoj najbolji dio…?! Tu nešto ne štima i miriše na dozu bunila. Pogotovo jer je cjelokupna izražajnost snažna, proživljena i promišljena a smjelost zadiranja u lokalne i ostale društveno-socijalne odnose, s naše provincijske kote i prilike gledana, zadivljujuća. Baš kao iz pera velikog Robija Roklicera čiji pjesnički duh kao da lebdi ponad glava i sve nas promatra smijuljeći se pije, to jest stihuje na svoj račun. Stihovanim četvercem: ''Burgermeister'', ''Grad'', ''Nagrada'' i ''Park'' ovaj čovjek koji gotovo cijeli život ide sam svojim putem i cijelo vrijeme s gitarom, usnom harmonikom i posebnom vibrom zabavljajući ljude te poslujući sa svima njima itekako poznaje stanje uma i običaja koje misaono ogoljuje i secira.

Za kraj, nešto i o krokijima. Pjesnikovi su krokiji katkada kraći a katkada nešto duži od haiku norme i sadrže svakojake inspirativne trenutke utopljene u šalici kave koja se ranim jutro ispija da se ugodi tijelu i ćulima te promišlja o stvarnosti, prohujalom vremenu ili novom danu ispunjenom šarenilom. Ali u umjetničkoj suštini oni su da zamažu oči jer iz njihovih poza, formi, ''ruka'', nijansi i kompozicija može se nazrijeti majstorstvo nečijeg poteza za te kratke forme posložene i ostvarene u sivilu papira i izraza, ali majstore, gdje su boje koje ljudi tako zadivljujuće, zadrto i orgazmično vole? O kojima se tako sigurno i jezgrovito priča odvraćajući od sivila, hvatajuć' se šarenila nalik papagajima koji samo ponavljaju naučene riječi?!

Jedino je u bojama sva milina i u njima se ogleda sva naša prisutnost na ovome svijetu pa tako i u onom umjetničkom univerzumu svekolikog izražavanja pomoću mnogo lakših, nešto težih i nevjerojatnih tehnika iz kojih se vidi tko su šegrti a tko su majstori…