Dmitar Vrkić, zastavnik prve klase JNA, 16. rujna 1991. hrvatskim je snagama,
mirno i bez ikakva otpora, predao karaulu na granici s Republikom Mađarskom,
nadomak sela Noskovci kraj tadašnje Podravske Slatine (danas Slatine). Vrkić
je živio u Noskovcima, dobro se poznavao s tamošnjim stanovnicima, a kako i
ne bi: u karaulu koja je nosila ime lokalnog narodnog heroja Laze Tihomirovića
Baje došao je davne 1961. i ondje neprekidno radio 30 godina. Njegova supruga,
nastavnica, predavala je u tamošnjoj osnovnoj školi. Sa svima u Noskovcima i
ostalim okolnim mjestima poznavali su se i bili u dobrim odnosima, pa je Vrkić,
vidjevši da se stvari zaoštravaju i da pripadnici rezervnog sastava MUP-a Hrvatske
i Zbora narodne garde nadgledaju karaulu, shvaćao što će se dogoditi.
Ujutro 16. rujna u karaulu čiji je zapovjednik Vrkić bio i za koju je materijalno
odgovarao, telefonski se javio Slavko Prugovečki, osoba koju je dobro poznavao,
a koja je bila pripadnik rezervnog sastava MUP-a Hrvatske. Prugovečki ga je
nazvao iz Vrkićeve kuće u Noskovcima, udaljene koji kilometar od karaule i rekao
mu da ga traži zapovjednik slatinske policije Stjepan Gojmerac. "Slušaj,
Vrkiću", rekao mu je Gojmerac kad se javio na telefon, "vrijeme je
da predaš karaulu. Ja sam zapovjednik policije i pozivam te da to učiniš".
Dogovor o predaji
"Nema problema, odgovorio sam mu", prisjeća se danas Vrkić događaja
od prije 16 godina. "Nemojte mi dirati suprugu i sina, sjedam na motor
i odmah dolazim da se dogovorimo, rekao sam im. Kako karaula nije daleko od
moje kuće, brzo sam stigao, ali su me nekih 300-400 metara prije kuće presreli
pripadnici MUP-a, sjećam se među njima bio je i nekakav Bosak i dopratili me
do moje kuće. Sjeli smo u kuhinju i počeli razgovarati. Razgovor je tekao glatko,
bez ikakvih neugodnosti ili uvreda. Rekao sam im da se ne protivim predaji,
ali da je najbolje da se dogovorimo oko svih detalja kako ne bi bilo problema",
priča Vrkić.
Vrkić, koji je u to vrijeme tek zakoračio u šesto životno desetljeće, u džepu
je već imao rješenje tadašnjeg Saveznog sekretarijata za obranu po kojem u mirovinu,
nakon više od 40 godina benificiranog staža, odlazi 31. prosinca 1991. godine.
Nije imao nikakvih motiva braniti karaulu i pružati otpor. Bio je posve svjestan
situacije i uvjeren da je predaja karaule najbolje rješenje kako se ne bi ugrožavalo
ničije živote – ni onih 11 vojnika u karauli, ni pripadnika rezervnog sastava
hrvatskog MUP-a koji su naumili osvojiti je, ne dođe li do predaje. Uz to, živeći
u Noskovcima punih 30 godina, Vrkić se upoznao i sprijateljio s ljudima, od
kojih je većina pristupila rezervnom sastavu MUP-a i nije mogao ni zamisliti
da okrene oružje na njih. A oružja je u karauli bilo i to – napretek.
Vrkić je, nakon što se s pripadnicima MUP-a dogovorio oko predaje, nazvao iz
svoje kuće kapetana Slavenka Zogovića i rekao mu što je odlučio. Iako je Vrkić
bio zapovjednik karaule, odgovoran za vojnike, "materijalno-tehnička sredstva",
kao se tada zvalo naoružanje i streljivo, te objekt karaule, Zogović mu je,
nadležan za MPV (moralno-političko vaspitanje), bio formalno nadređen.
"Slavenko, rekao sam mu nazvavši ga iz moje kuće", prisjeća se Vrkić
tog 16. rujna 1991., "nemoj da pravimo probleme. Ni ti, ni ja, ni onih
11 vojnika ne možemo napraviti baš ništa. Dogovorio sam predaju karaule",
rekao sam mu. No, on baš nije bio sretan tom odlukom, brinuo je za svoju suprugu
i tek rođeno dijete, koji su bili u Zagrebu, ali oko 13.30 istoga dana, pristao
je. Tada smo dogovorili da pripadnici MUP-a odu do karaule. Meni su rekli da
ostanem u svojoj kući, a dio njih uputio se prema karauli. Sve je bilo kao što
je i dogovoreno – vojnici postrojeni i bez naoružanja čekali su dolazak pripadnika
hrvatskog MUP-a. Vojnicu su bili ročnici, iz raznih krajeva tadašnje države.
Dobili su civilna odijela i novac za put do kuće. Hrvatski MUP preuzeo je karaulu
i kompletno naoružanje koje se ondje nalazilo, a bilo ga je podosta.
Borbena akcija
"U
to vrijeme", kaže Vrkić, "u karauli je bilo puno oružja, ono što formacijski
pripada odredu za blisku protuoklopnu borbu – tri bestrzajna topa; tri pulta
za lansiranje raketa 9K-11; 64 protutenkovske zolje; 24 raketna lansera, tzv.
ose. Uz to, svaki bestrzajni top imao je četiri borbena kompleta, odnosno 32
punjenja, dakle ukupno 96 punjenja protutenkovskih zrna. Također, svaki lanser
raketa imao je četiri borbena kompleta, a u svaki je komplet išlo 16 raketa.
Bila su ondje i četiri kamiona deitz za prijevoz vojnika, kamion kojeg smo zvali
"stodesetka" i jedno teretno vozilo pitzgauer. U karauli je bilo i 65 protutenkovskih,
antimagnetnih mina, te 65 borbenih kompleta od po 600 metaka, dakle više od
30.000 komada streljiva. Budući da je karaula bila na Dravi, koja je granica
s Mađarskom, ondje se nalazio i jedan desantni čamac s izvanbrodskim motorom.
Uz to, u karauli je bilo i osam radiostanica RUP 3 i jedna RUP 17, proizvedenih
u zagrebačkom RIZ-u. Sve to predano je pripadnicima MUP-a u ispravnom stanju,
no nitko nije vodio evidenciju što je tko preuzeo, pa se oružje razgrabilo.
U Dnevniku HTV-a tu večer vidjelo se kako neki nose i po tri-četiri puške."
"Još sam im pomogao da upale jedno vozilo koje je bilo konzervirano i na
kojem je pročistač zraka bio zatvoren, pa ga nisu mogli upaliti. Rekao sam im
da skinu zaštitu s filtera na motoru pa kad su to učinili, vozilo su upali bez
problema", sjeća se Vrkić 16. rujna 1991., dana kad je predao karaulu.
Sve je prošlo posve mirno, bez incidenata, bez žrtava, a rezervni sastav MUP-a
Hrvatske došao je do značajnih količina oružja i drugih "materijalno-tehničkih
sredstava", koji su Hrvatskoj vojsci u nastajanju itekako mogli dobro doći.
No, nekoliko godina kasnije, zastavnik JNA Dmitar Vrkić, na svoje veliko iznenađenje,
saznat će da je karaula kojom je zapovijedao i koju je mirno, bez otpora, zajedno
sa svim naoružanjem predao pripadnicima rezervnog sastava MUP-a Hrvatske, zapravo
osvojena u borbenoj akciji! Da zbog tog novog tumačenja jedne male povijesne
činjenice o preuzimanju karaule nije došao na sam rub egzistencije, Vrkić bi
se vjerojatno samo nasmijao i odmahnuo rukom, prepustivši pojedincima da se
kite perjem koje im uopće ne pripada. Naime, po službenom tumačenju tog događaja,
onako kako se on danas interpretira, karaula u Noskovcima osvojena je "u
oružanoj akciji pripadnika Zbora narodne garde i III. Policijske postaje Slatina
kojom su rukovodili tadašnji zapovjednik postaje Stjepan Gojmerac i zapovjednik
Policijske ispostave u Čađavici, Slavko Prugovečki".
Redizajniranje povijesti
Kako povijest uvijek pišu pobjednici, nekome se očito učinilo da bi za lokalnu
sredinu, ali i ratni put njenih pripadnika, kao i vlastite reference u životopisu,
predaju karaule bilo mnogo efektnije prikazati kao oružanu akciju u kojoj su,
neustrašivo i odlučno, naši hrabri branitelji, mrskom neprijatelju oteli jedno
važno i opasno uporište. Iako zastavnik Vrkić s tom, naknadnom interpretacijom
jedne epizodne priče iz Domovinskog rata, nije imao apsolutno nikakve veze,
ona će se sudbinski odraziti na njegov život. Upravo zbog takvog, za nečije
potrebe temeljito redizajniranog događaja, Dmitar Vrkić i danas, 16 godina nakon
toga, živi bez ijedne lipe mirovine. Da je uspio isposlovati papir na kojem
bi stajalo kako je predao karaulu hrvatskim snagama, danas bi uživao u mirovini,
no ovako, budući da je karaula kojom je zapovijedao osvojena "u oružanoj
akciji pripadnika Zbora narodne garde i III. Policijske postaje Slatina",
Vrkić je ostao bez mirovine i bilo kakvih primanja. Tako to traje od vremena
predaje, odnosno "bitke" u kojoj je karaula preuzeta 16. rujna 1991.
godine.
Ustvari, zastavnik Vrkić uspio je u listopadu 1995., nakratko, doći do papira
u kojem stoji – onako kako je to doista i bilo – da je predao karaulu hrvatskim
snagama. No, u međuvremenu, povijest je reinterpretirana ponešto drugačije,
pa je stigao novi papir u kojem je mirna predaje karaule prekvalificirana u
"oružanu akciju". Vrkić je naime, skupljajući papire za mirovinu –
jer onu koju je zaslužio u JNA zbog raspada države i činjenice da je hrvatski
državljanin, nije mogao dobiti – iz Policijske uprave Virovitičko-podravske
27. listopada 1995., s potpisom zapovjednika Siniše Grgesina, dobio uvjerenje
u kojem stoji da je "dana 16. rujna 1991. godine oko 14.45 sati, mirnim
putem, dragovoljno predao karaulu u Noskovcima na rijeci Dravi vojnim, policijskim
i civilnim vlastima bivše općine Podravska Slatina, sa svim objektima i naoružanjem".
To uvjerenje bilo mu je potrebno kako bi mogao ostvariti pravo na mirovinu.
Međutim, Republički fond Mirovinskog i invalidskog osiguranja, područna služba
u Osijeku, koja je odlučivala o Vrkićevom zahtjevu za mirovinu, zaprimit će
5. studenoga 1997. dopis Đure Matovine, načelnika Policijske uprave Virovitičko-podravske,
u kojem se ono, prvo uvjerenje, stavlja izvan snage, jer nije izdano "od
strane nadležne organizacijske jedinice" Policijske uprave Virovitičko-podravske.
U tome možda i ne bi bio problem da "nadležna organizacijska jedinica"
sada nije posve promijenila tok zbivanja oko karaule pa mirnu predaju pretvorila
u oružanu akciju!
Pasivno i aktivno
Nešto manje od godinu dana nakon toga, 4. rujna 1998. Vrkić će iz Centralne
službe Republičkog fonda Mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske
dobiti rješenje kojim se odbija njegov zahtjev. Fond se naime priklonio stavu
MUP-a Virovitica da je karaula zauzeta oružanom akcijom, pa je Vrkić odbijen.
Jedino što mu je preostalo bilo je da se obrati Upravnom sudu. To je i učinio,
a tužbi je priložio i izjave dvojice mještana Noskovaca, u to vrijeme pripadnika
rezervnog sastava MUP-a, koji su bili svjedoci dobrovoljne predaje karaule.
Josip Stanković i Milenko Alilović posvjedočili su i kod javnog bilježnika ovjerili,
kako im je "osobno poznato" da je 16. rujna 1991. "zapovjednik
karaule u Noskovcima Vrkić Dmitar stavio na raspolaganje bez otpora objekt te
karaule, s ljudstvom i naoružanjem i ostalim materijalno tehničkim sredstvima
policiji u Podravskoj Slatini".
No, Upravni sud će 8. svibnja 2002. odbiti Vrkićevu tužbu, smatrajući jedino
važnim onaj dokument u kojem stoji da je karaula u Noskovcima zauzeta oružanom
akcijom. Nisu uvažili izjave dvojice svjedoka, sudionika tog događaja, niti
ono prvo uvjerenje u kojem je pisalo što se stvarno dogodilo 16. rujna 1991.
Zanimljivo je obrazloženje Upravnog suda u kome se objašnjava zašto Vrkić ne
zadovoljava zakonskoj odredbi o tome da se stavio na raspolaganje hrvatskim
oružanim snagama do 31. prosinca 1991. "Stavljanje na raspolaganje oružanim
snagama u smislu naprijed citirane zakonske odredbe", stoji u obrazloženju
Upravnog suda, "ne znači da je dotadašnji pripadnik JNA morao sudjelovati
u Domovinskom ratu kao pripadnik Hrvatske vojske ili neke od drugih organizacijskih
jedinica, ali nužno zahtijeva određenu aktivnost kao izraz volje koja znači
da neće sudjelovati u tome ratu na protivnoj strani".
Upravni je sud, međutim ocijenio da se Vrkić "držao pasivno". "Pasivno
držanje tužitelja [Vrkića] odnosno nepružanje otpora kod preuzimanja karaule,
ne znači da je ispunjen naprijed navedeni zakonski uvjet za priznanje prava
na mirovinu", stoji u obrazloženju Upravnog suda, kojim se odbija Vrkićeva
tužba. "Pasivno držanje", kako je Upravni sud protumačio Vrkićevo
ponašanje prilikom predaje karaule, ne podrazumijeva dakle onu, zakonski nužnu
"određenu aktivnost kao izraz volje koja znači da neće sudjelovati u tome
ratu na protivnoj strani".
Šlampavošću svog odvjetnika Momčila Borčanina koji ga je zastupao na sudu i
propustio žalbeni rok, zakasnivši s tužbom dva dana, Ustavni će sud 10. prosinca
2002. donijeti rješenje kojim odbacuje i posljednju mogućnost da Vrkić dođe
do svoje mirovine.
Završena migracija
Doduše, postojala je još jedna mogućnost da Vrkić ipak nekako dobije zarađenu
mirovinu. Zavod za socijalno osiguranje vojnih osiguranika pri tadašnjem Saveznom
sekretarijatu za narodnu obranu u Beogradu izdao mu je u studenom 1993. rješenje
po kojem mu, retroaktivno, od 1. travnja 1993. pripada mjesečna mirovina u iznosu
od 5,629.918 tadašnjih jugo-dinara. Međutim, u rješenju je stajala i kvaka –
"ista penzija, po ovom rešenju", stajalo je u obrazloženju, "neće
se vršiti pošto imenovani ima mesto stalnog prebivališta van teritorije Savezne
Republike Jugoslavije".
Vrkić međutim nikada nije živio u Srbiji. Rođen je u Hrvatskoj, kao i svi njegovi
preci, kaže "sedam stotina godina unatrag". Stjecajem okolnosti postao
je Srbin: njegov pradjed koji se kao sluga prijavio na rad nekom ličkom vlastelinu,
oženio se njegovom kćeri i – kako bi se mogli vjenčati u crkvi – prešao na pravoslavnu
vjeru. Tako se zastavniku Vrkiću dogodilo da ima srpsko ime i hrvatsko prezime,
jer su Vrkići Hrvati. Kad je prije nekog vremena nazvao Konzulat Srbije u Vukovaru
da bi se raspitao na koji bi način ipak mogao dobiti onu mirovinu, rekli su
mu da je migracija stanovništva završena te da on nema nikakve osnove za dobivanje
državljanstva Republike Srbije. A mirovinu u Hrvatskoj izgubio je pak zbog malog
redizajniranja povijesti – karaula koju je predao, po novoj povijesnoj interpretaciji,
vidjeli smo, osvojena je "oružanom akcijom".
"Da nema supruge i njene mirovine, ne znam kako bismo uopće živjeli",
kaže danas Vrkić, svjestan da mu 41 godina, 3 mjeseca i 10 dana mirovinskog
staža ne znače ništa ni u jednoj od dvije države s kojima je imao posla – onoj,
hrvatskoj, kojoj je predao karaulu i onoj drugoj, nekadašnjoj jugoslavenskoj,
za koju je nije htio braniti oružjem.
