Banner
U Hrvatskoj 10 slučajeva majmunskih boginja, očekuje se dolazak cjepiva
Hrvatska po stanovniku godišnje baca oko 71 kilogram hrane
Djeci iz Ukrajine darovani bicikli, romobili, role i oprema
Na Makarskom primorju više od 55.000 gostiju
U Međimurju otvoren vidikovac na Mađerkinom bregu s pogledom na četiri države
Njemački predsjednik: Putin vodi rat protiv europskog jedinstva
Neslužbeno: gorivo će pojeftiniti

  Doba propasti

Zavodljiva protivnica

  Tibor Žukina           09.04.2013.         2493 pogleda
Zavodljiva protivnica

Roman u nastavcima Doba propasti
Dvanaesto poglavlje: Zavodljiva protivnica
Prethodna poglavlja

Kad se beskrajni labirint nepregledne šikare već potpuno utopio u gustoj i teškoj tami,  polurazumljivi glasovi odjekivali su sve bliže zlokobnome ulazu u Izdajnikove odaje čija je mračna tajna konačno bila otkrivena znatiželjnim očima Gospodarevih plaćenika. U daljini sijevaše krijesovi moćnih strojnica američke vojske, nastojeći se boriti protiv onog što niti sami nisu razumjeli, a iz podnožja plitke jame gdje su ležala ona misteriozna vrata, sukljale su moćne laserske zrake, oduzimajući svakog trena novi neprijateljski život.

-Nećemo uspjeti preživjeti ovu borbu! Samo nas je trojica, a njih ima barem deset! Njihovo će nas oružje raznijeti! Bolje da što prije skočimo ravno u izdajničku jazbinu nego da riskiramo svoje živote zbog ovih niskih bića!- protivilo se jedno nadasve razumno stvorenje  svojim neustrašivim suborcima čija je hrabrost gotovo graničila s krajnje opasnim ludilom i čiji su napredni štitovi bili već ozbiljno oštećeni kišom bespoštednih bakrenih metaka.

-Moramo izdržati do kraja, inače će tajne naše dimenzije stići do pogrešnih ljudi! Svi moraju umrijeti kako bi naša misija ostala sigurna!- zadnjim se snagama sklanjajući od razorne neprijateljske sile, uzvikne jedan od onostranih ljudi, obasuvši mrske američke vojnike još jednim  svjetlosnim snopom vrelim poput magme.  Neuhvatljivi izvanzemaljski ratnici činili su sve da izbjegnu ono najgore i nakon što je sva njihova zaštita bila u potpunosti onesposobljena, posljednji su spas  nalazili iza tankih i oskudnih borovih stabala i rijetkih trnovitih grmova koji su zbog višetjedne suše bili toliko krhki da se činilo kako će se svakog trena rasprnuti u prah i ostaviti ih na nemilosrdnoj čistini. No uskoro je paklena vatra utihnula i nisu se više mogle čuti prijetnje niti jednog čovjeka jer svi oni koji su se odviše odlučno otisnuli u to bespuće kako bi branili svoju domovinu od katastrofalnih težnji izopačenog moćnika, sada su neslavno završili negdje na samome dnu, zakopani u borovim iglicama, razasuti po isucalom tlu ili u raljama paklenih lešinara koji su se sjatili usred tog mračnoga pakla čim su osjetili truli miris smrti. Slaveći ponosno dobivenu bitku i ne žaleći zbog tragedije što su je nanijeli inferiornom ljudskom rodu, trojica su izvanzemaljaca  izmorena stajala tik uz Izdajnikove podzemne odaje, namjeravajući poput uragana poharati njegovu nezaštićenu jazbinu i uništiti sve megalomanske snove što ih je godinama gradio.

-Konačno smo ga pronašli! Onaj drski putnik koji je mislio da će nam se nekažnjeno narugati, sada nam je upao u ruke!-mašući zanosno fino zašiljenom srebrnom oštricom koja je isijavajući vrućinu gotovo parala zrak, onaj tko je u početku kanio odustati od borbe i odlučiti se na kukavični put, sada je svojim saveznicima čestitao već sigurno pobjedu, gledajući pun mržnje i prijezira u tamnu jamu koja je pred njima već otvorena zjapila, kao da ih poziva na velika djela koja su im bila namijenjena. U njihovim zadovoljnim smiješcima snažno se isticao osjećaj superiornosti i samodopadnosti kakav se uvijek pojavi u nekolicini izabranika kada bez ikakvih gubitaka istrijebe mnogobrojne, ali slabe, nesposobne i sasvim obične neprijatelje. No teško zamisliv prizor koji je zasvijetlio u gluhoj tami preobrazio je radost na njihovom licu u ponizni pogled pun divljenja, žudnje i strahopoštovanja, kao da se pred njima pojavilo nešto veće i moćnije čak od samog gospodara. Na monotonoj hrpi mrtvih borovih grančica što su već odavno počele prelazili u humus,  stajala je zapanjujuća mlada djevojka zbog koje su se  beznadne i melankolične transilvanijske katakombe doimale poput bogatih cvjetnih livadi. Iz njenih krupnih plavih očiju, opasanih dugim i čvrstim crnim trepavicama, zračila je istovremeno najiskrenija ženska dragost i gotovo životinjska požuda, pokorivši čak i muškarce iz više dimenzije koji uopće nisu  bili u potpunosti smrtni ljudi  niti su posjedovali sve njihove sramotne slabosti. Bujna plava kosa koja se na blagoj mjesečini sjajila poput suhog zlata, kao da je sposobna proizvesti vlastitu svjetlost, spuštala se do samog podnožja njenih skladno zaobljenih i neopisivo glatkih leđa,a bila je počešljana toliko besprijekorno da svaka pojedina vlas bijaše polegnuta na najbolji mogući način.  Premda je njezina privlačnost bila gotovo nadzemaljska, bilo je sigurno da ovo stvorenje nije pristiglo s drugoga svijeta niti ih je slijedilo iz dalekog Gospodarevog svijeta, jer bijaše odjevena poput ondašnje domorodke, noseći usku smeđu haljinu  načinjenu od tanke jelene kože, savršeno pripijene uz svaku njenu ženstvenu oblinu. Njena je put izgledala posve zdravo, a lice joj nije odavalo niti najmanje znakove umora ili gladi, dok je glatka i vlažna koža na posve razgoličenim i  besprijekorno oblikovanim ramenima bila prekrivena tek ponekom dugom vlasi njene beskrajne kose. Na stopalima svojih dugih i vitkih nogu mekih poput svile i mirisnih poput ruža, koje su ispod samih koljena bila potpuno otkrivene, imala je visoke crne cipele sazdane također od tvrde crne kože, koje su svakom njenom protivniku mogle zadati posve teške udarce. Njeno se čitavo tijelo doimalo toliko savršenim kao da ju je osmislio neki od iznimnih umova Bezvremenske Vjećnice, kaneći stvoriti potpuno savršenu ženu kakva dotad nikad nije postojala i za kojom bi čitavo Gospodarevo carstvo žudilo. Smiješeći se svojim bujnim svjetlocrvenim usnama, prodornim je pogledom polako odmjeravala svakoga od ukipljenih Gospodarevih podanika, dok god njeno lice iznenada nije poprimilo onaj strogi, ali potpuno smireni izraz pa iz skladnih djevojačkih usta počnu teči sasvim neočekivane riječi.

-Tko vam je dopustio da tako besramno zadirete u sve tuđe tajne!?-njen visoki glas odjekne šumom toliko snažno da su obližnje ptice panično pobjegle iz gnjezda, kao da je šumu već zadesila dugo očekivana apokaliptična sudbina.

-Kako ste uopće došli!? Ne smijete biti ovdje! Gospodar si previše toga dopušta!- kakve god je uvrjede umiljato stvorenje izgovaralo i koliko god je drsko gazilo čast njihovog vođe, poraženi borci dugo nisu ništa mogli učiniti, kao da ih je neka nevidljiva ruka zadržala ukopane na mjestu, ne dajući njihovim očima da odvrate pogled.

-Žao mi je, ali moram ću vas strogo kazniti!-povikne Opojna zauzevši oštri borbeni stav i iskesivši svoje sjajne bijele zube poput zvijeri koja vrlo brzo namjerava napasti.-Ja ću vas zaustaviti!- obrativši im se zlobno i posve hladno, ona skoči hitro poput ptice i udari jednog od poslanika tolikom silinom da se njegovo lice izobliči pod teškim crnom petom te on dramatično klone udarivši   svojim potiljkom u oštru vapnenu stijenu. Njihovom je nezamjenjivom savezniku bio oduzet život i  dvojica preživjelih jadnika našli su se sami usred nepregledne divljine, osuđeni na bezuvjetnu borbu protiv izopačenog milijardera u kojem nije čučao niti tračak savijesti i koji nije oklijevao ni pred kojim zlodjelom. Bila je potrebna velika tragedija da se u njima ponovno javi nezamjenjiva čast i da  im se konačno vrate oni drevni principi koji ih odjeljuju od bijedne ljudske vrste i čine ih pritom bezosjećanim stvorenjima. Prozrijevši njene izopačene namjere i otkrivši trulež što ga je Opojna skrivala iza neizmjerno svježe vanjštine, oni odlučno ispruže svoje moćne srebrne puške, namjeravajući joj se osvetiti za nedopustiv zločin.

-Kako si mogla to učiniti!? Ne samo da dovodiš u pitanje Gospodarevu vrijednost nego tako hladno i besmramno ratuješ protiv njegovih poslanika! Vrijeme je da umreš!-duboki i ozbiljni muški glas još je blago drhtio obraćajući se ženi koja ga je potpuno obuzela, a gnjev koji ga je pogonio ipak je bio jači od njene neizmjerne privlačnosti pa se zato poslanikovo oružje spremalo svakog trena odapeti, dok su posljednje sekunde do njenoga kraja sve brže i sigurnije tekle. No kad su sve njihove nade bile iznenada povraćene, dogodio se stravični preokret zbog kojeg Gospodar možda nikad neće saznati za tajno Izdajnikovo skrovište, a  borba protiv svjetske nepravde neće biti na vrijeme dobivena. Vinuvši se u zrak hitro poput košute, Opojna počne zamahivati svojim razornim nogama toliko brzo da ih zapanjeni ljudski pogled ne bi bio u stanju pratiti. Nasrnuvši na još jednog čuvara pravde, ona ga besramno odbaci na tlo, gdje on ostane ležati tako hladno i nepomično kao da u njemu nikad prije nije postojao život. Uvinuvši svoju vitku figuru toliko naglo da se činilo kako bi vrlo lako mogla puknuti poput pruta, Opojna također zada smrtonosni udarac posljednjem od Gospodarevih podanika prije nego on uopće shvati da je ostao sasvim sam na bojištu. Obrisavši vrući znoj sa svojeg glatkog mladog čela,  ponosno se uputi u odaje vrlo bliskog  saveznika, zabacivši  zavodljivu plavu kosu koja se i dalje doimala punom energije, kao da siloviti udarci te nadmoćne djevojke nisu života lišili čak trojicu vrsnih boraca iz više dimenzije.

-Ne mogu vjerovati da si im pokazao ulaz u naše skrovište, ti idiote! Nisi saznao gotovo ništa! Samo sam siguran da me Gospodar i dalje budno prati i to me čini užasno nervoznim!!-lupajući bjesomućno u pod svojim teškim čizama tako da je čitava njegova jazbina tutanjala kao pod snažnim potresom, Izdajnik se gnjevno zagleda u Slugine napola zatvorene oči , osjećajući prema njemu takav prijezir da ga je mogao zgaziti poput kukca.

-Ali niste niti tražili od mene da uđem u samo carstvo! Trebao sam provjeriti kakvo je u njemu stanje i to sam sasvim uspješno izvršio. Nemate me pravo ni za što optuživati!-opravdavao se Sluga  sasvim tiho i bezvoljno, znajući da od svojeg poludjelog vođe ionako ne može očekivati razmijevanje.

-Ali kako ne shvaćaš da si napravio nepopravljivu pogrešku!? Gospodar će doći po nas sa tisuće svojih vojnika! Dobro ćeš mi za to platiti!-otresavši se bezosjećajno na jedino stvorenje kojem  je uistinu mogao vjerovati, Izdajnik se zagleda u pod kipeći od bijesa, znajući da više ne bi mogao ostati smiren ni pred jednim tupim Sluginim pogledom.

-Ne dopuštam ti da me i dalje tako gaziš! Dobro znaš da bi bez  mene bio potpuno izgubljen! Ne bi znao što učiniti s tim silnim milijardama koje si stekao! Nitko od nas ne bi niti stigao do više dimenzije!-Sluga je osjećao kako neizmjerno nezadovoljstvo nastoji pobjeći kroz sve pore njegovog bića i kad ga više nije mogao zadržati, ono je buknulo poput epske lavine, ostavivši Izdajnika bez ijednje riječi. Dok je on već čvrsto napeo šake, a Izdajnik počeo ozbiljno razmišljati o najstrožoj mogućoj kazni za onoga tko mu se usudio prkositi, u središnjoj se prostoriji pojavi prilika zbog koje im svima zastane dah. Zadihana i krhka djevojka u svome uskoj i kratkoj kožnoj haljini blago natopljenoj onim posljednjim tragovima šumske vlage, uzbuđeno se obrati egoistočnome Izdajniku koji se već tresao od bijesa i čije je usijano lice bilo crveno poput paprike.

-Nemate razloga za brigu! Gospodar nije uspio saznati za vaše tajne. Svi koje je on poslao sada leže mrtvi nasred šume. Nitko vas više neće ugroziti.-uperivši svoj umiljati pogled ravno u izobličeno Izdajnikovo lice, Opojna je mogla zapaziti da ono polako vraća svoj uobičajeni izraz, a njegovo luđački ubrzano disanje odmah se počelo smirivati. No ovoga puta njen pogled nije bio ispunjen onom iskonskom požudom niti je nastojala ikoga od ondje prisutnih muškaraca razoružati svojim savršenim oblinama, već je prema vlastitim saveznicima osjećala veliko poštovanje, ne kaneći im niti na trenutak pomutiti razum.

-Jako sam zadovoljan tvojim uspjehom! Vidim da ćeš mi uistinu biti od pomoći! Dok će Gospodar oklijevati treba li još svojih ljudi poslati na Zemlju, naš će plan još više napredovati! Postoje glasine da je jednog od svojih izabranika poslao na rub pustinje Arizone. Vrijeme je da ga pronađeš i odvratiš od bilo kakve misije. Učini što je god potrebno!! Zaboravi na svoj ponos!! Zaboravi tko si nekoć bila!! Samo ne daj da me zaustavi!!-ponovno se približivši svome psihotičnom stanju, Izdajnik je neočekivano povisio ton te se ponovno okrene prema prijezira punome Slugi, dok je pomalo uplašena Opojna pred njime gotovo uzmicala.-Istina je da si mi neizmjerno važan i zato ću ti dopustiti još samo jednu pogrešku! Ali ako me ponovno iznevjeriš, pripremi se na  ono najgore.-gotovo zareživši na nadasve pokunjenog slugu, Izdajnik se dostojanstveno išeta iz prostorije dok su zapanjeni i nepomični  pogledi njegovih radnika bila neprestano uprijeti u savršeni proizvod onostranih bića.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Doba propasti