Pohlepni seljaci su krivi za kolaps javnih financija. Ne, gubitaška brodogradnja je kriva za proračunsku rupu. Ili prevelika javna uprava? Kako mediji javljaju, zbog toga što je Vlada ‘popustila' seljacima (odnosno pristala da će dano obećanje i ispuniti) neće biti novca za plaće i mirovine.
Seljaci pak tvrde da zbog toga što je država pomagala pokrpati gubitke brodogradnje nema novca za isplatu njihovih poticaja, privatnici govore da njihov novac guta prevelika i nedovoljno učinkovita javna uprava, pa onda možda zbog branitelja pate medicinske setre, zbog doktora učitelji, zbog Željezare su nadrapale radnice u tekstilnoj industriji.
Vjerujemo li da je tomu tako? Kada poduzetnik sklapa ugovor s drugim poduzetnikom obojica su se obvezala na nešto. Jedan će proizvesti robu ili pružiti uslugu, a drugi će mu to po dogovorenoj cijeni platiti. Ukoliko poduzetnik za obavljeni posao ne primi dogovoreni iznos njega se ne proziva pohlepnim ili ludim što svoj novac traži. Zašto se u javnosti stvara slika da su seljaci primitivni, da svatko ima svoj traktor vrijedan puste tisuće kuna, a da ništa ne rade nego žicaju novce? Jesu li seljaci žicari, a Vlada meka srca ne zna što bi pa otkida od usta drugima ne bi li njih namirila?
Prije će biti da se u kupovini glasova vlast preračunala- svašta je obećala nadajući se da će ljudi to zaboraviti ili da će nekim čudom Ministarstvo financija dobiti vrtoglavi dobitak na lotu. Kao histerična šopingoholičarka ‘peglala' je karticu ne vodeći računa o trenutku kada sve dolazi na naplatu. Kako bi se izbjegla kazna zbog nerazumnih obećanja, najjednostavnije je rješenje međusobno posvađati prosvjednike- neka jedni u druge upiru prstom i međusobno se optužuju tko je kriv za čiju propast. Žalosno je to kako se cijela politika svodi na trošenje milijuna ne bi li se osvojila srca birača, a da se niti u jednom trenutku ne razmišlja o tome koji sektor se treba poticati, s koliko novca, zašto i što se od njega u budućnosti očekuje. Žalosno je kako se u javnosti stvara dojam da su seljaci neprijatelji umirovljenicima, a brodograditelji tekstilcima. U cijelom tom nesretnom kaosu javnih financija država nema ništa s tim. Ona bi djelila šakom i kapom, ma sve bi dala za taj jedan glas više. Samo više ništa nema.
