Slaba točka, novela u nastavcima
Zatrvor, 15. dio
Prethodna poglavlja
Bila je zatvorena. Sva. Kako i ne bi. Ne možeš na jednu stranu biti otvoren, a na drugu zatvoren. To je oduvijek njen problem. Čim krene negdje na put, gotovo. Tko je vidio sjedati na neka nepoznata, zmazana mjesta. No, ovaj put je bilo još teže. Ne samo što se osjećala teškom i napuhnutom, već je morala tražiti čepić.
Ovdje, kao i svugdje u bolnici ne smiješ ništa na svoju ruku. Sve mora biti evidentirano. Naviknula se ona i na takve situacije, prošla je ona ohoho toga, ali ovaj put je morala pitati njega..znate već..mladog tehničara.
On je bio glavni za lijekove, pa tako i za sranje, da prostite. Uzalud je cijelo dopodne sebe uvjeravala da je to prirodna pojava, da to svi rade, pa i on, ali..Kako mu prići i reći.. No, sila ne bira. Kad je sila, sila je. Gospođi u njenim godinama koja bi rado da je malo mlađa, ne može biti ugodno stati pred njega i reći: „Oprostite, trebala bih čepić“.
Opet, kao i milijun puta prije toga uzdala se u svoj magični osmjeh kojim je sve obarala s nogu. Osmjehnula se smjerno. Ako ništa drugo bar neće pokazati da joj je neugodno. „Koliko dugo niste imali stolicu?“ Ona u sebi ( ajooojjjj) paa.. dugo..otkako sam došla.. jedva je izmucala gledajući negdje postrance. „Dobro“ rekao je i otišao donijeti.
Još jednom se tog dana posramila kad ju je nakon dijeljenja tableta upitao: „Jeste li stavili?“ Rekla je tiho „nisam još.. sad ću..“
