Nijedan grad ne možeš upoznati onako dobro kao što poznaješ svoj, sa svim njegovim dobrim i lošim osobinama
Sigurno ima još malih gradova u kojima se tako razgovara, jer to je čest motiv starih skečeva, ali ja to nisam čula nigdje nego u Virovitici. I to ne nedjeljom u podne od Mikeša i Prce, nego u subotu popodne, kad su moj tetak Zdravko Valc i bratić Nani sasvim ozbiljno, po virovitički, razgovarali na kavi kod Dade i Nade. To je išlo otprilike ovako:
- ... ma znaš ga, to ti je onaj što stanuje kod rijeke, na ćošku.
- Kod rijeke na ćošku? Tamo pored mosta?
- Da, da, pored mosta, tam kod onog lokala.
- A, kod lokala!
- Da, da kod lokala, jel ga znaš?
- A ne, ne znam...
I razgovor teče dalje na obostrano zadovoljstvo. Važno je da se mi Virovitičani želimo razumjeti, a ne to što ponekad u tome ne uspijevamo.
Bila sam sedam dana u Virovitici, prvi put na dulje vrijeme nakon pet godina, od porodiljnog dopusta. I po tko zna koji put zaključila sam da Virovitica djeluje na mene kao na neke wellness tretman. Ne vidim probleme, iako kažu da ih ima, ali za mene su tu samo lijepe stvari i više nego bilo gdje drugdje, u Virovitici osjećam da su oko mene duhoviti i dobronamjerni ljudi, a to sam itekako naučila cijeniti.
Ali nije samo to: vi koji ste ostali u Virovitici, odrasli i zaposlili se, gledate jedni druge svaki dan i navikli ste se da vas prihvaćaju u sadašnjim ulogama – kao poduzetnike, liječnike, odvjetnike... A meni se čini da se u svoj grad uvijek vraćam u mladost. Tu sam svaki put iznova ona koja je svojedobno ovdje završavala srednju školu. Mama se, baš kao onda, buni što previše izlazim, a kad izađem nikoga ne moram tražiti, uvijek je tu neka škvadra. Krenem na kavu u Boom, mahnem tamo na zavoju s jedne strane poduzetniku Kocki, a s druge poduzetnici Nini, pa stižu i oni. Po svemu tome sve je isto kao nekada, samo što me moja kći Marina podsjeća da nije baš sve kao onda.
I što me najviše raduje, prepoznajem face oko sebe, iako se nismo vidjeli sad već desetljećima. Nakon puna dva i pol desetljeća srećem Nenada Sretenovića. Kaže da su mu djeca već odrasla, ali u faci je isti kao kad je bio srednjoškolac. Maše mi Goran Kovačević, dovikuje kako sam, nismo se ni sreli barem petnaest godina; iz auta parkiranog kod Robne ceri mi se Dragec, cerim se i ja njemu. Nakon osnovne škole nisam puno viđala Davora Tovarovića ili Gorana Božička, a opet smo se, kad smo se sreli u gradu, prepoznali i obradovali. Meni se Virovitičani nisu puno promijenili. Sebe ne vidiš - kaže moja mama. Nije mi se puno promijenio ni grad. Više je automobila, reklama i lokala, ali blagdanom i u večernjim satima pust je i tih kao što je i nekad bio.
Ne može bez Dalmatinaca, ali ovaj put posegnut ću za mudrostima jednog drugog, a ne ovog mog. Dotur Luigi u «Našem malom mistu» Miljenka Smoje na jednom mjestu kaže zašto voli malo misto i zaključuje da je to zato što poznaje njegove vrline i mane. U našoj Virovitici vidim baš to šarenilo ćudi, frizura, shvaćanja i načina života. Svatko svakome poznaje dobre i loše strane, a opet se svi prihvaćaju i jedni bez drugih ne mogu. Zato sam, kako kaže Koden na forumu Virovitica.neta, nepopravljiva mikešnostalgičarka. Jer nijedan drugi grad ne možeš upoznati onako dobro kao što poznaješ svoj, sa svim njegovim dobrim i lošim osobinama.
Uz kave u Boomu i posjete rodbini - a i jednog i drugog uvijek je premalo da bismo se do sita napričali - izgleda da je danas u Virovitici sedam dana ipak premalo za sve što bi se trebalo obići. Nisam stigla vidjeti izložbu «Iz riznice franjevačkog samostana», niti godišnju izložbu članova LIK-a «Nikola Trick», koje će, kažu u Gradskom vodiču, zatvoriti do sredine siječnja - iako bi možda bilo dobro da ih produže dok traje Viroexpo. Nisam stigla ni uzeti od Gazde primjerak «Zavičaja» u kojem Jasna i Darko Grlica u suradnji s Mirjanom Špehar pišu o ekologiji, a Karlo Vranješ o mikeškom govoru. Nisam stigla ni na tulum s ekipom Virovitica.neta. Nisam se našla s Grgom jer mu hladnoća ne paše, ali naći ćemo se prvom sljedećom prilikom.
Nisam uspjela stići ni do tetka Zdravka, koji mi je obećao reći sve što misli o mom pisanju na Virovitica.netu, a to sljedeći put ne smijem propustiti jer je tetak umirovljeni nastavnik povijesti i zemljopisa, pa bi mi mogao kazati neke vrlo korisne stvari. Nisam bila ni na jednoj kazališnoj predstavi, jer ih nije bilo u prvim danima siječnja, pa sljedeći put moram drukčije planirati dolazak – «Garderobijera» u režiji Joška Juvančića svakako ću nastojati vidjeti, jer mi se čini da bi naši kazalištarci opet mogli napraviti pravu poslasticu! Tu s povjerenjem idem u kazalište – u svojih prvih dvadeset godina vidjela sam ovdje više dobrih kazališnih predstava nego u svojih drugih dvadeset godina u Zagrebu!
«Ma nemoj! Dođe vas pet iz Zagreba i odma bi predstavu» - ljutnuo se tobože Mijo Pavelko kad pitam ima li što u kazalištu, ali odmah ima rješenje pa poziva na «Mikeški kabare» 20. siječnja, u povodu otvaranja sajma Viroexpo. Namjeravam doći. A vi?
