Osjetio sam to. Možeš me zajebavati za neiskustvo, ali nisi u pravu. Ležao sam pod maslinom, čekajući da me prošek uspava, osjećajući strah zbog nadrkanog magarca u blizini koji je njikao, i osluškivao sam vjetar. Ne obični vjetar. Ovaj je puhao gore, u Biokovo, u kameni vrh, a onda se kotrljao nizbrdo, pokraj mene, pokraj nas dvojice, i sjurio se u more. Čuo sam ga. Najprije udarac u kamen na vrhu, a onda kotrljanje nizbrdo kao lavina. "Usrao sam se", rekoh, kao sam sebi, a govorio sam njemu kako grmi "na suho".
Razbuđeno sam rekao prijatelju da smo na otvorenom, da ne možemo spavati pod maslinom. Pokazao sam mu auto koji se parkirao sto metara od nas i u kojemu su se na sav glas jebali neki sretni stranci. Ostavili su upaljena svjetla koja su skakala gore-dolje. Dobio sam od njega usnulo mrmljanje. Onda sam mu rekao za magarca koji njače, za vjetar koji se kotrlja niz Biokovo i gromoglasno udara u more. Njemu se spavalo. OK, idem spavati i ja? Tada nismo znali za Sanval. Samo Prošek. A pili smo ga pola-pola, nedovoljno da me uspava. Nije bilo love za kilo meni, kilo tebi.
Prije toga smo plivali na svim plažama makarske rivijere, pili prošek, stopirali smo strankinje u kabrioletima, odjebali ih i pili prošek od Kardeljeva (Ploče) do Makarske. Dogovorili smo se da ćemo zaplivati svagdje, osušiti gaće, te potom nastaviti. I tako je bilo. Plivali smo na svakoj plaži makarske rivijere od Kardeljeva (Ploče) do Makarske. Vozile su nas samo Švabice u kabrioletima. Vriskale su od zadovoljstva za dvojicom mladića u majicama bez rukava i jeans kratkim hlačama. A mi smo jeli sardine i pili domaći prošek :)
I na kraju završismo u masliniku pored magarca koji njače i auta koji skače. Danas smo se našli na Fejsbuku. I nikom ništa. On šljaka da prehrani obitelj, ja šljakam da preživim. Ista stvar. Tamo negdje gore udara vjetar i strmoglavit će se burno, ali ovaj put molim te da ne spavamo po maslinom...
