Europska unija i zemlje južnoameričkog trgovinskog bloka potpisale su subotu, 17. siječnja u Asuncionu, glavnom gradu Paragvaja povijesni sporazum o slobodnoj trgovini, koji pokriva 700 milijuna potrošača i sada na europskoj strani počinje bitka da se osigura pozitivno glasanje u Europskom parlamentu.
U ovoj priči koja se “počela pisati” još davne 1999.godine, 28.lipnja u Rio de Janeiru odlučilo se započeti pregovore o međuregionalnom sporazumu o pridruživanju. Sudionici tog pothvata su bile članice Mercosura-Brazil, Argentina, Paragvaj i Urugvaj s jedne te EU s druge strane pregovaračkog stola. Sporazum je potpisan a da bi bio potpuno konzumiran mora proći prihvaćanje u svakoj državi članici EU-a te u zemljama Mercosura.
Da bi Ursula mogla staviri svoj potpis u Asuncionu morala je imati potporu barem 15 članica EU s minimalno 65% stanovništva Europske unije. Privolu joj nisu dale Francuska, Austrija, Poljska, Irska I Mađarska. Belgija je ostala suzdržana. Italija, koja se sporazumu protivila, ipak je potpisala ali, tek nakon što je dobila jamstva za posebne benefite u obitelji EU. Dakle, sporazum im nije dobar ali ako se dobro plati-zašto ne.
Ono što sad predstoji jest bitka za potpise/glasove, kako piše u uvodu ovog teksta. Uopće nema sumnje da će ogroman pritisak biti na ovih pet-šest zemalja koje su uskratile potpis. Unija ima novaca (i naših, između ostalih), svak ima svoju cijenu, pitanje je samo koliku.
Istovremeno, u nekoliko zemalja EU-a počeli su veliki prosvjedi protiv ovog sporazuma s zemljama Mercosura, najglasniji su, a i najviše pogođeni, poljoprivrednici-tko bi drugi!
Što donosi ovaj sporazum zemljama Europske unije? Prije svega stvara se najveće trgovinsko tržište s oko 700 milijuna potrošača. Cilj je ukidanje carina na više od 90% trgovine između ova dva bloka tijekom 15 godina. Zemlje EU-a trebale bi imati najveće benefite kod lakšeg izvoza automobila, strojeva, farmaceutskih proizvoda, žestokih pića, čokolade….
Što to znači za Hrvatsku? Baš ništa, NULA. Automobilsku industriju nemamo, farmaceutiku (osim Belupa, za sada) više nemamo-prodali smo ju. Industriju, općenito, sveli smo na pet do deset posto od one iz vremena prije devedesetih.
Žestokih pića i čokolade imamo na razini od 30-50% samodostatnosti. Vina i maslinovog ulja imamo od 80-100% ali svejedno uvozimo ogromne količine.
U kontra smjeru, ono što će zemljama Mercosura ići na ruku, doći će do skidanja carina na izvoz u EU svih vrsta mesa, kako govedine, svinjetine, divljači, janjetine, ali i piletine koje mi jedino imamo na visokoj razini dostatnosti.
Hrvatska je u mlijeku i mesu na cca 40% samodostatnosti. Velike količine istog uvozimo iz Latinske Amerike, iz zemalja Mercosura. Nakon ovog sporazuma taj uvoz će biti enormno povećan što će domaće poljoprivrednike, stočare i proizvođače ostalih vrsta mesa staviti u još gori položaj nego što je danas.
A i danas, bez smanjenja carina, hrvatski proizvođač mesnih goveda, svinjskog mesa, pilećeg mesa i svakog drugog, svoj proizvod ne može prodati zbog nelojalno konkurentnog, zamrznutog mesa iz Brazila, Argentine, Urugvaja, Paragvaja…
Rezultat takve nebrige hrvatske Vlade za domaću proizvodnju, prije svega za svinjogojstvo i stočarstvo jest činjenica da je u zadnjih osam godina ugašeno više od 50% kapaciteta muznih krava. Od 29.277 posjednika krava ostalo je samo 14.240 (odnosno 15.037 manje). Mljekarska industrija u Hrvatskoj je odavno na koljenima, isto je i s proizvodnjom mesnih goveda kao i svinja.
Čak su i iz Hrvatske poljoprivredne komore (koju osobno smatram nepotrebnom institucijom) upozorili da je ovaj sporazum nužno zlo I da će apsolutno biti štetan za naše poljoprivrednike.
U EU je u zadnjih osam godina ugašeno više od 5,5 milijuna farmi! I naravno da će ovaj sporazum bitno i u velikoj mjeri negativno utjecati na opstojnost poljoprivrednika u Europskoj uniji, o Hrvatskoj da i ne govorim.
Ono što je tragično kod nas jest činjenica da zbog nelojalno konkurentnog uvoza mlijeka i mesa imamo situaciju da su niske otkupne cijene mlijeka (od 50-55 centi po litri), da je zato zatvoreno 1.145 farmi samo u 2025.godini. Da je u sektoru proizvodnje mlijeka broj proizvođača pao s 2.800 na 2.600-samo u jednoj godini.
Trend zatvaranja farmi nije ograničen samo na stočarstvo – smanjuje se i broj malih obiteljskih poljoprivrednih gospodastava, osobito u ratarskoj i voćarskoj proizvodnji. U posljednjem poljoprivrednom popisu 2020. Hrvatska je zabilježila pad broja poljoprivrednih gospodarstava za više od 20% u odnosu na 2010.!!
I ne, Hrvatska nema nacionalnu strategiju poljoprivredne proizvodnje, osim nekakvih črčkarija koje nemaj unikakvog efekta na povećanje proizvodnje. Nismo riješili niti elementarni posao, koji bi bio preduvjet za kvalitetan start u poljoprivrednoj primarnoj i sekundarnoj proizvodnji, a to je , naravno, novi, pošten Zakon o poljoprivrednom zemljištu.
Na kraju, ono najvažnije u cijeloj ovoj priči koja se počela “pisati” prije 27 godina u Rio de Janeiru jest puka činjenica da je u ime svih stanovnika Hrvatske, ne samo poljoprivrednika, predsjednik Vlade RH, Andrej Plenković, supotpisao ovaj sporazum EU-a i zemalja MERCOSUR-a. Bez konzultacije s bilo kojom institucijom u zemlji pa tako niti sa najvišim zakonodavnim tijelom u državi – Hrvatskim saborom.
Jedino što je njemu, Andreju, bitno jest to da će ga, za slijepu vjernost i izvršenje bez pogovora, Ursula von der Leyen i Kaja Kallas, nagraditi s oguljenom kosti.
A on će se zadovoljno obliznuti i mahnuti repom.
