O transrodnim osobama puno se govori i piše, ali na toj se temi i dalje lome koplja hrvatskog društva. Naročito u malim sredinama. Ovim serijalom nećemo se baviti osobama koje su već zastupljene u medijima, niti njihovim mogućim političkim ili društvenim ciljevima nego onim dijelom samozatajne i zapostavljene kategorija te grupacije - djeci i tinejdžerima koji ne mogu jasno razumjeti svoje novonastalo stanje, a pravu podršku za donošenje ispravne odluke u svom životu, nažalost, često, ili uopće nemaju.
***
Odgovor na pitanje iz naslova je, zapravo, vrlo jednostavan. A on glasi: jer smo nasilno, sebično, bezosjećajno i, najčešće, neupućeno društvo. Djeca zbog raznih razloga trpe verbalno i fizičko zlostavljanje svojih vršnjaka. „Problem“ može biti njihova odjeća, fizionomija, izgovor i narječje, porijeklo, religija, svako odudaranje od uobičajenog i uvriježenog. U ovom kontekstu „različitost“ se odnosi na transrodnu djecu i tinejdžere. Napade i izrugivanja koja gotovo svakodnevno doživljavaju znaju biti krajnje brutalna. Ako smo po prirodi skloni poistovjetiti se sa slabijima, detalji nasilja iz takvih iskustava, duboko bi nas uznemirila i ispunila tjeskobom. Kako li je tek onima koji takvo zlo trpe svaki dan?
Foto: Geralt/Pixabay
Od šamaranja u sredstvima javnog prijevoza, stalnog ponižavanja i ruganja, sricanja podrugljivih stihova, ogovaranja i podmetanja, do bacanja u jarak pun vode i simuliranje gušenja. Klinci opčinjeni holivudskim 'vojničinama' uvode 'red i disciplinu' kod svih koji ne misle kao oni.
<<< Zašto je dobro čuti odgovor na pitanje: Kako sam „postao“ transrodna osoba?
Druga gotovo nepremostiva prepreka s kojom se često susreću transrodna djeca i tinejdžeri su – njihovi roditelji. U velikom broju slučajeva roditeljima je još uvijek neprihvatljiva spoznaja da bi im dijete moglo biti 'nešto drugo nego što je', sramota ih je da odjednom više nisu onakvi 'kakvim ih je Bog stvorio'. Ako bi te izjave dodatno ispitali, možda bi i sami zaključili da ova pojava, zapravo, i nema veze s Bogom niti s njegovim „naumom“. Stvari se u biološkim procesima katkad jednostavno poklope kako se poklope. Bez volje i utjecaja djeteta na stvari koje mu se događaju. A upravo ono trpi najteže posljedice nečijeg neznanja. Drugačiji, osvješteniji pristup problemu iziskuje puno truda i vremena, ali iskustva, i ona pozitivna i negativna, pokazuju da se takav trud, vremenom, doista i isplati. Pokazuju da pravilnim pristupom manje štete nanosimo i drugima i sebi.
Dječak, danas odrasla osoba promijenjenog spola, s čijim iskustvom nastavljamo priču, živio je u malom, miroljubivom slavonskom mjestu, općinskom sjedištu koje je, prema popisu iz 2021. godine, imalo oko 650 stanovnika. U vrijeme radnje, desetak godina ranije, u njemu je živjelo dvjestotinjak stanovnika više.
Prvi put osjetio je da se s njim 'nešto događa' kad je, kao šestogodišnjak, otišao u susjedstvo kod prijatelja autista i njegove majke. U žaru igre i veselja, završio je – našminkan. To mu se toliko dopalo da nije želio skidati šminku te je, kući, koja je bila udaljena nekoliko stotina metara, otišao oduševljen. Međutim, njegovim roditeljima se ta ideja i nije dopala, pa je od tog trenutka, naročito s ocem, tvrdi, teže pronalazio zajednički jezik.
Danas, kao odrasla, 23-godišnja djevojka kaže: „Uvijek sam više voljela biti u društvu djevojčica, jer sam se s njima osjećala normalno, prirodno. Iako su za mene svi govorili da sam povučena i samozatajna, pa time i povodljiva, uvijek sam znala što želim. Znala sam da ću, kad-tad u potpunosti postati žensko, koliko god me to koštalo“. Takav stav joj, u stvari, i nije donio puno dobra. Uz teške, gotovo svakodnevne nesuglasice s ocem, obiteljsko je ozračje za djevojčicu (u tijelu dječaka) uskoro postalo neizdrživo.
Kako bi se suprotstavila očevom autoritarnom ponašanju, a i da bi sačuvala duševni mir, počela se zaključavati u sobu i iz nje ne izlaziti van. Izostajala je s nastave i popustila u učenju. Činila je to, kaže, namjerno. Bila je uvjerena da je ocu više stalo do mišljenja okoline nego do njenog dobra pa je, odsustvom iz škole i slabijim ocjenama, istoj toj okolini htjela pokazati da u njenoj obitelji nije sve kako se čini. Ljudi su počeli propitivati što se događa iza zatvorenih vrata. Stvar je dosegla vrhunac u njenoj šesnaestoj godini, kada je bila toliko psihički rastrojena da je, nakon kraće razmirice s bakom, pokušala počiniti samoubojstvo. Srećom, nije uspjela. Roditelji su je pronašli u besvjesnom stanju, pozvali hitnu medicinsku pomoć te joj je liječničkom intervencijom spašen život. Tako je izbjegnuta tragedija.
Njeno je liječenje, potom, nastavljeno na Dječjem odjelu u Vrapču gdje joj je medicinsko osoblje, a naročito psihologinja dr. Iva Žegura, stručnim savjetima, terapijom i pristupom, vratilo volju za životom. Pretragama koje su uslijedile, a među kojima je obavljena i genetička analiza, utvrđen joj je XX oblik spolnog kromosoma, što je gensko svojstvo žene, a ne muškarca. Daljnjim pretragama tom su 'dječaku' pronađena i dva jajnika.
Njena – tada „njegova“ nekadašnja razrednica, danas ravnateljica škole koju je svojedobno pohađao, sjeća ga se kao tople i umiljate osobe, kao nekoga 'koga biste uvijek imali potrebu zagrliti'. „Sad kad mi kažete što se s njim, u međuvremenu dogodilo, nekako i ne mislim da mi je to neobično. Uvijek je bio u društvu djevojčica i s njima se odlično slagao. Ostao mi je u sjećanju kao predrago dijete“.
Nakon svega, taj nekadašnji dječak i 'predrago dijete', danas, promijenjenog spola i identiteta živi i radi u Zagrebu. Uz redovitu terapiju, posjete psihijatru i psihologu osjeća se kao potpuno samostalna i samosvjesna djevojka. Kaže, planira napisati knjigu. Na poslu na kojem radi kolege ju prihvaćaju i cijene, a podršku pronalazi u krugu obitelji i bliskih prijatelja. U razgovoru je staložena, ne odaje dojam ogorčenosti niti želje za osvetom bilo kome. Osim, pomalo, ocu. „Ostavio me na cjedilu onda kad sam ga najviše trebala. I zbog svega što je činio bilo bi pravedno da to na neki način plati“.
Iskustva iz djetinjstva sjeća se sa zebnjom. S radošću se sjeća bake, koja je, u međuvremenu preminula, jer joj je, uz majku, bila najveća podrška. Susjedu, koja je, u međuvremenu, također preminula, a s kojom je kao dijete doživjela prvo šminkanje, opisuje sa sjetom. Sjeća je se kao žene koja je imala vrlo težak život i bila neshvaćena, ali joj je znala dati podršku kao malo tko. Između ostalog, predložila joj je da zapisuje svoje osjećaje, što je prihvatila i shvatila da stvarno – djeluje. Čini to i danas.
Primjer roditelja kojima je teško razumjeti pozadinu transrodnosti njihove djece u Hrvatskoj nije rijetkost. Ipak, novinski naslovi i novinarski osvrti na tu temu pokazuju da je roditeljima ipak – stalo. Da su, kad im se pomogne, uglavnom spremni prilagoditi se i podržati svoje dijete, dati mu prave smjernice te mu iskazati suosjećanje i ljubav.
Takvom njihovom stavu, između ostalog, pridonosi i svjesnost da je utvrđivanje nečije transrodnosti dugotrajan, sveobuhvatan i temeljit proces i da, na kraju tog procesa, samo manji broj promatranih dobije zeleno svjetlo za pokretanje postupka promjene spola. Za njega je potrebna suglasnost cijelog tima liječnika - najmanje dvoje psihijatara, psihologa, endokrinologa, kirurga... Stoga, ako dijete poželi razgovarati o svojoj mogućoj transrodnosti, dobro je ne osuđivati ga, ne kritizirati, niti podcjenjivati. Najbolja je opcija obratiti se obiteljskom liječniku koji će, ako se stvari ispravno poslože, dijete uputiti na pravu adresu, na dodatna istraživanja i eventualnu terapiju.
Psiholozi potiču roditelje na razmišljanje o tome kako djetetu nije jednostavno govoriti o vlastitoj transrodnosti i kako, ovisno o okolnostima i osobnosti djeteta, najvjerojatnije tu spoznaju u sebi nosi već neko vrijeme.
„Djeca ne znaju kako to reći roditeljima, a koliko će u tome uspjeti više ovisi o tome kakvi su, u kakvoj obitelji žive. Djeca iz tradicionalnih obitelji duže pate jer mogu imati internaliziranu autotransfobiju, osjećaju se loše jer su takvi. Od priznanja roditeljima do traženja stručne pomoći prođe još godinu do dvije, jer roditelji to u startu smatraju fazom, a traže pomoć tek kad dijete postane anksiozno, depresivno, suicidalno“, rekla, u izjavi za Novi list, klinička psihologinja, prof. dr. sc. Marina Grubić.
Prosjek dobi kada djeca dolaze po psihološku podršku je petnaest godina, a u šesnaestoj kreću u tranziciju. Psihološko i psihijatrijsko praćenje traje najmanje godinu dana, nakon čega se traži mišljenje drugog stručnjaka. Ukoliko se ukaže potreba, dijete se upućuje u proces socijalne i hormonalne tranzicije, kada je djetetu, naglašava Grubić, podrška roditelja najvažnija.
„Kad se jave stručnjaku, roditelji dođu s idejom spašavanja djeteta od transrodnosti jer je tu činjenicu teško prihvatiti. Obično prihvate stvarnost kad vide da im je njihovo suicidalno dijete psihički značajno bolje“.
Foto: Placidplace/Pixabay
Problem transrodnih osoba u malim sredinama leži i u činjenici da se većina stručnjaka koji im mogu pomoći nalazi u Zagrebu, što dodatno otežava tretman. Terapija hormonima pokrivena je samo nekima od njih, a operacije promjene spola, ako prođu sve potrebne provjere, trenutno nije moguće obaviti u Hrvatskoj i to po cijeni i do nekoliko desetaka tisuća eura. Transrodna djevojka, spomenuta u iskustvu, svoju je operaciju obavila u Njemačkoj te ju je ona, ne računajući troškove putovanja i smještaja, stajala oko trideset tisuća eura. Nakon toga osjeća se dobro i nema problema s nuspojavama.
No to ne mora biti slučaj sa svakom transrodnom osobom koja odluči kirurškim putem promijeniti spol. Osim što stvari u nekim situacijama mogu krenuti po zlu, a mogu se pojaviti i određene nuspojave, događa se da konačni ishod – kirurška promjena spola, nije ono što je pacijent očekivao, ili se osjeća još gore - opisuje u svojoj doktorskoj disertaciji pod nazivom „Rekonstrukcija genitalija u kirurgiji promjene spola iz muškog u ženski“, dr. Marta R. Bižić. U tom djelu stoji: „U studiji je, također, praćeno sedam pacijenata kod kojih se javila jedna od najtežih komplikacija u procesu rodnog usklađivanja – kajanje, kao i potreba za rekonverzijom i vraćanjem u prvobitni, muški spol“.
Upravo je to razlog dugotrajnih i opsežnih provjera koje transrodne osobe moraju proći na svom putu 'prilagođavanja'.
Uz sva saznanja kojima današnja struka raspolaže problem transrodnosti, njenog pravog uzroka, potpunih rješenja i rasvjetljavanja tog pitanja ostatku društva i dalje je iznimno složen. Međutim, svi se stručnjaci slažu u jednom – nasilje, podozrenje i diskriminacija transrodnih osoba nije rješenje. Svoj doprinos boljem svijetu mogu dati svi. Sportskim rječnikom: treba 'smiriti loptu' i, zbog vlastite i tuđe dobrobiti, ostatak utakmice odigrati smireno. Jer, nije uvijek i sve onakvim kakvim se čini.
* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
** Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz dozvolu autora i objavu izvora s linkom na original.
