Događaji u Grčkoj i zatvaranje javne radiotelevizije još su jedan dokaz o tome kako zapravo nema konkretnog odgovora na pitanje - što je to sloboda medija? To si pitanje ponavljam već 49 godina od kako sam uplivao u novinarske vode. Tko je novinar uopće, za koga on piše, govori i snima? Što on zapravo znači u jednom demokratskom i slobodnom društvu, kako se mnoge zemlje žele nazvati?
Svjedoci smo kako u Hrvatskoj također nabrzinu propadaju pojedine tiskovine. Posebno one financirane iz fondova i sredstava koja daju pojedine lokalne, regionalne ili državne institucije. One koje se financiraju iz sredstava neke privatne tvrtke ili još gore nekog privatnika, koji želi da se o njemu lijepo piše, ukidaju se još i brže. Drugo je pitanje je li nam doista treba toliki broj, posebno novina, ili se treba orijentirati na one listove koje čitatelji kupuju? Netko će reći da je sloboda govora i javnog izjašnjavanja jedna od najvažnijih ljudskih sloboda, pa je tako u tom slučaju i novinarstvo važan čimbenik tih sloboda. Ne tako davno ukinut je „Vjesnik", novina mnogih generacija s kojom nisu uvijek i svi bili sretni i zadovoljni. Ukinut je jer nije više bilo političkog interesa za njim, a također je nagomilan financijski minus koji se više nije mogao podnositi. Sada si postavljamo treće pitanje o tome da li i koliko jedne novine mogu i trebaju biti financijski isplative? Nažalost sve se gleda kroz novac i profit.
Najtiražniji njemački tabloid „Bild" tiskovina je koja se prodaje po niskoj cijeni u velikom broju primjeraka. Tako donosi i profit svom izdavaču. Kažu da nije važno što piše taj „Bild", tiskovina u kojoj su žutilo i gole ženske grudi obilno zastupljene!? Ali gotovo da i nema dana kako neka od ovdašnjih radijskih i TV postaja ne citira nešto što piše u „... sutrašnjem Bildu..." Njegova druga stranica je stranica na kojoj možete naći vrlo važnu vijest koja će tek sutra biti vijest dana. A ostalo, ma koga briga za ostalo. Naše tiskovine tog profila nemaju tu „drugu" stranicu. Ukidanjem „Vjesnika", nedavno grčke RTV, sličnih novina i medija zapravo se siječe grana na kojoj se sjedi. Otvoreno pisati bez bojazni na reakciju „nekoga s vrha" koja može radikalno poremetiti slobodu pisanja preduvjet je demokracije i ljudske slobode. Odgovornost novinara za pisanu ili rečenu misao je velika. Novinar je čovjek koji svojim perom dodiruje ranu, a ne ubija svojom riječju. Tu leži njegova odgovornost, s kojom kao slobodan novinar može ukazivati na sve ono što treba promijeniti. Uostalom o dobrim se stvarima ionako malo piše i govori. Odgovornost je i onih koji upravljaju medijskim kućama kako se financijska sredstva ne bi trošila nemilice i za krive stvari. Ali nama trebaju nezavisni, slobodni, nekorumpirani i pošteni novinari i mediji. Oni su kao „kruh naš svagdanji". Samo s njima možemo biti slobodno, nezavisno i demokratsko društvo.
Kako se to može postići? Teško! Razlog su ipak novac i vlasništvo. Evo mog primjera. Dolazim iz novinarske obitelji. Moj su i otac i djed bili novinari. Djed je bio izdavač svojih vlastitih novina. Bio je u njima i novinar i glavni urednik. Svoju je novinu tiskao u vlastitoj tiskari. Dakle, kako bi rekli, sve je bilo pod njegovom kontrolom i u njegovim rukama kao tiskara, izdavača, glavnog urednika i novinara. Međutim financijska sredstva s kojima je novina tiskana, sama tiskara i sve ostalo bili su vlasništvo moje bake, njegove supruge. On je bio slobodan novinar? Da, samo dok je baka davala novac za to njegovo slobodno novinarstvo. Onaj tko te plaća taj te kontrolira i daje ti slobodu. Dakle, sloboda medija i sloboda novinara slobode su samo do tada dok netko ne zatvori „pipu" i financijski ne ukine tu „slobodu"!? Zato mediji ne mogu biti financijski rentabilni, već se njihova „rentabilnost" jedino može vidjeti kroz slobodu pisanja, ma koliko ona koštala.
