Europa je užasnuta. S pravom, jer napadi vjerskih fundamentalista uistinu su jezivi – krvavi, okrutni, besmisleni, neselektivni, zli; crni plodovi čiste mržnje. Ma što njihovi počinitelji mislili, fundamentalistički masakri ne mogu imati politički smisao – osim ako on nije u ubijanju samom. Jer, ako bi trebali predstavljati nešto poput osvete za zapadnjačko nasilje u arapskome svijetu, ovakva će osveta nasilje samo još pogoršati, nikako ga ublažiti. A to pogoršavanje odavna je već na djelu: zapadni se svijet, od obala Kalifornije do istočnih granica Baltika – Rusija to nikad nije ni prestala biti – već duže od desetljeća korak po korak pretvara u tvrđavu općeg i posvemašnjeg nadzora. U to je orvelovsko kolo Hrvatska uskočila svim srcem njezine, za takvu vrst »sigurnosti«, uvijek spremne predsjednice.
Posljednjih mjeseci, u ovoj se zemlji ne prestaje govoriti o najrazličitijim varijantama sigurnosti: »domovinskoj«, »nacionalnoj«, sigurnosnim »ugrozama«, sigurnosti ovakvoj, sigurnosti onakvoj… Čuli smo bogme i da je susjedna Bosna najveća »sigurnosna prijetnja« Hrvatskoj. Sve bi to trebalo značiti samo jedno: da kao što prijete Europi, fundamentalistički muslimani prijete i Hrvatskoj. No ne bi li pitanje trebalo postaviti i ovako: ako su prijetnja vjerski ekstremisti, nisu li prijetnja i nacionalistički ekstremisti? Dok se za ove prve donose zakoni o sigurnosti, utvrđuju granice i uspostavljaju međudržavne suradnje, za ove druge nalaze se izlike, osnivaju povjerenstva i fotografiraju predsjedničke uspomene s prvim bijelim poljem.
»Naš dragi Milorad Pupovac je prošli tjedan predlagao da saborski Odbor za ustav usvoji zaključak kako je javno isticanje ustaškog pozdrava 'Za dom spremni' suprotno ustavu, zakonu i dosadašnjoj sudskoj praksi jer potiče netoleranciju i širi etničku, vjersku i političku mržnju, te vrijeđa sjećanje na žrtve ustaškog režima. Nije mi jasno kako je Pupovac to ustanovio. Zato predlažem, dragi gledatelji, da svi zajedno napravimo društveni eksperiment: hajdemo sljedećih tjedan dana, do sljedeće emisije, u svakoj prilici pozdraviti sa 'Za dom spremni', pa da vidimo hoće li u Hrvatskoj narasti mržnja. Ako vas netko zaustavi, recite da sudjelujete u društvenom eksperimentu.«
Tako je u utorak, 20. prosinca, svoju emisiju »Markov trg« na televiziji Z1 odjavio Marko Jurič, zbog čijeg je govora mržnje u istoj toj emisiji Z1 početkom godine kažnjen s tri dana uskrate frekvencije. Jurič je i suutemeljitelj šovinističkog »Projekta Velebit«, koji je Srpsko narodno vijeće nedavno optužio da se naoružava, najavljujući »revoluciju«, »akciju« i »samoorganiziranje hrvatskog naroda«, udijelivši istodobno »ultimatum« hrvatskoj vladi.
Ovaj posljednji Juričev ispad, prepun stupidne ali prijeteće podrugljivosti, tek je najnovija pirueta u makabričnome plesu hrvatskih ultranacionalista. Do pred dvije godine smatralo se nezamislivim da u Jasenovcu osvane spomen ploča s ugraviranim ustaškim pozdravom; danas, stvar je već dio nacionalne baštine, a vijesti da je riječ o pomno smišljenoj ustaškoj provokaciji, jer je ploča postavljena na mjestu Luburićeva logorskog štaba, prolaze kao da nikada nisu ni objavljene. Neizrečeno je, ali uvriježeno uvjerenje – ili možda nada? – kako je sve to tek politički folklor marginalnih desničarskih lunatika, koji nemaju i ne mogu dobiti ozbiljniju javnu podršku niti počiniti ikakvoga ozbiljnijeg zla. Ako je uvjerenje, pogrešno je; ako je nada – jalova je.
Zlo je, naime, već počinjeno – druga je stvar što društvo od njega okreće glavu. Prije mjesec dana, bivši čelnik Autohtone hrvatske stranke prava () – koja je u nedjelju po tko zna koji put izvikivala ustaške pozdrave pod prozorima Srpskoga narodnog vijeća – ubio je 85-godišnjeg Đorđija Burića, bar djelomice zato što je čovjeka smatrao Crnogorcem i »starom komunjarom« koja je »gledala partizanske filmove«. No to ubojstvo, i takvi motivi, nisu izazvali nikakvu uzbunu – za razliku od navodnih islamističkih prijetnji koje se u Hrvatskoj, na svu sreću, dosad ni najmanjom indicijom nisu iskazale. Jedva nešto veću javnu pozornost dobilo je upozorenje predsjednika Hrvatskoga novinarskog društva da su ga pokušali ubiti na cesti, prepilivši mu dva vijka na kotačima. Štoviše, »novinari« su ga odmah optužili da laže. Predsjednik Srpskoga narodnog vijeća Milorad Pupovac prije nekoliko je dana primio ozbiljnu prijetnju smrću – o tome jedva da je netko nešto napisao.
I krug se tu zatvara: istoga tog Pupovca, isti je taj Jurič u odjavi svoje emisije – u kojoj, podsjetimo, poziva ljude da pozdravljaju sa »Za dom spremni« – nazvao »našim dragim Miloradom Pupovcem«... Da ne treba posebno objašnjavati infernalni sarkazam ovoga »našeg dragog« – to je, dakako, suvišno i spominjati. I još, povrh svega, ružne i neugodne prijetnje novinarima, a naročito anonimni potopi mržnje na internetskim portalima – Hrvatska se, naprosto, kupa u mržnji, a političko medijski mainstream, kao da se ništa pod bogom ne događa, nastavlja plesati svoj kičasti predbožićni ples s kosturima ustaške prošlosti. Malo se što protiv tolike političke gluposti može učiniti, osim tisućiti put opomenuti – nacionalistički ekstremisti nisu ništa manja prijetnja od islamskih ekstremista, štoviše. Ove posljednje, naime, progone i građani i vlast; oni prvi, bogami, progone i vlast i građane.
