ZAPOSTAVLJENA OBLJETNICA Prije 55. godina otvoren je granični prijelaz Terezino polje - desetljeća dobrosusjedstva koje treba čuvati

Mir i dobrosusjedstvo nije mudro uzimati zdravo za gotovo – ako se već tvrdi da je povijest učiteljica života, to je njezina jedina pouzdana lekcija. Zato, kada već imamo sreću da nam se most preko Drave kod Terezinog polja može činiti prirodnim prijelazom koji je oduvijek ondje, valja podsjetiti na već zaboravljenu obljetnicu koja podsjeća kako on to nipošto nije. Javnosti je naime promakla ovogodišnja 55. obljetnica puštanja u promet novog mosta preko Drave i otvaranja graničnog prijelaza Terezino polje – Barcs. Od tada do danas, s obje je strane granice jedan politički sustav zamijenio prethodni; s njezine južne strane propala je još i jedna država te nastala nova, a Dravom oteklo i tko zna koliko carinskih režima, ali najvažnije je nasreću preživjelo do danas, uz nadu da se nikad neće ni promijeniti – mir, dobrosusjedstvo i otvorena granica. A od toga je teško naći bolji razlog za podsjećanje.

Arhiva dobrog starog Virovitičkog lista čuva dragocjeno sjećanje koje je Virovitica.net svojedobno već osvježavao: prije 55 godina, u povodu Praznika rada, 30. travnja 1969., svečano je pušten u promet most i otvoren granični prijelaz Terezino polje – Barcs. Susjedi s obje strane granice na most su morali čekati duže od dvadeset godina: stari most srušen je u ratnom bombardiranju, pa je novi sagrađen na mjestu starog, čiji su razoreni ostaci demontirani, i svakako bi bilo zanimljivo istražiti je li od ratnog rušenja do obnove 1969. bilo kakvog prometa između Barcsa i Terezinog polja, i kako se odvijao. Danas, ne čini li se nestvarnom i sama mogućnost da iz Virovitice ne možete skoknuti “tu preko, do Barcsa”, kao da granice ni nema? Pedesetih i šezdesetih, ipak, to je bila tvrda stvarnost; u najboljem slučaju, plovila je možda kakva spora skela. Dalje u prošlost bolje ni ne ići: neka počiva u miru milozvučne patine Nazorova “Tomislava”: “... Prohtjel' se tebi jednom natrag, znadi:/Tu ćeš me naći. Čekam te na Dravi.”

Zato nije neobično da je otvorenje mosta bilo pravo slavlje, “veličanstvena i nesvakodnevna svečanost” kojoj je “prisustvovalo oko pet hiljada građana iz Jugoslavije i Mađarske i oko dvije stotine državnih i društveno-političkih radnika iz NR Mađarske i SFRJ”, kako je u “Virovitičkom” izvijestio doajen virovitičkog poslijeratnog novinarstva, tada 37-godišnji Ervin Mačković. “Velik broj građana odmah je prešao državnu granicu s jedne i druge strane. Interes sa obje strane vrlo je velik, pa se zaista može očekivati da će se otvaranjem ovog mosta susjedne zemlje, a i naša mnogo dobiti, posebno u turističkom smislu”, točno je predvidio. “Nakon svečanog govornog dijela nastavljen je na mostu kulturno umjetnički program. Naša kulturno-umjetnička društva i mađarska izvodila su kola, zborovi su pjevali pjesme, glazbe svirale. A zatim je kolona automobila krenula u Barč gdje je u kotarskoj vijećnici priređen prijem. U poslijepodnevnim satima gosti iz Barča uputili su se u Viroviticu gdje je za domaće i strane goste priređen ručak u Domu JNA.”

Ako je suditi po Mačkovićevu članku, most je predstavljen kao zajednički uspjeh mladih socijalističkih privreda u usponu. “Gradnja mosta odvijala se istovremeno na obje obale da bi radovi tekli što brže i kontinuirano. Baza građevne grupe izvođača radova beogradske Mostogradnje nalazila se u Terezinom Polju, a naši su radnici svakodnevno prelazili i na mađarsku obalu. Čeličnu konstrukciju mosta projektirali su Mađari, a isporučilo je poduzeće Ganz-Mavag iz Budimpešte”, izvijestio je “Mačak”, kako je bio nadimak omiljenoga sveprisutnog virovitičkog izvjestitelja. Komično je, pritom, koliko je ondašnja politička kontekstualizacija mosta, koju su iznijeli nadležni funkcioneri, frapantno slična današnjoj službenoj europskoj mantri o Koridoru VC: “U govorima predsjednika kotara Barč i predsjednika Skupštine općine Virovitica”, prenio je Mačković, “izražava se zadovoljstvo zbog otvaranja ove magistrale koja će povezivati četiri zemlje, jer saobraćajnica koja prelazi preko mosta polazi od Gdanska iz Poljske, preko Čehoslovačke i Mađarske do luke Ploče na srednjem Jadranu”. “Ovaj most”, ponosno je pridodao Mačak, “skraćuje međunarodne saobraćajne veze za oko 200 kilometara.”

Ironija je na ovome mjestu primjerena samo kao dobrohotna, nipošto kao zajedljiva: retroaktivno valja zahvaliti svim zaslužnim ljudima za gradnju mosta, od kojih je Mačković spomenuo samo najvažnije. “U ime Mađarske na svečanom otvorenju bili su: Kiss Deszo, zamjenik ministra pošte i saobraćaja NR Mađarske, Gabor Zollan, sekretar partijskog sekretarijata, zatim velik broj predstavnika vojnih vlasti, rukovodilaca županije Šomođ, Kapošvar i kotara Barč, te osoblja mađarske ambasade u Beogradu. Od naših istaknutijih gostiju svečanosti su prisustvovali inž. Vaso Dragović, pomoćnik saveznog sekretara za privredu, Mato Krpan, republički sekretar za unutrašnje poslove, Stjepan Rajković, predsjednik Odbora za saobraćaj Sabora, Josip Krpan, član Izvršnog vijeća Sabora, Vojislav Pelajić, sekretar za privredu Izvršnog vijeća Sabora, naš ambasador u Budimpešti Geza Tikvicki, velik broj predstavnika vlasti iz SR Hrvatske, regije Bjelovar, općine Virovitica i susjednih općina.” Danas se više nitko ne sjeća imena tih nekad važnih funkcionera, ali njihovo djelo – i djelo tolikih drugih, danas potpuno zaboravljenih - i dalje Europu čini kompaktnijom i uzajamno bližom.

Dobro je imati na umu njihov konstruktivni trud, kad već znamo koliko su ljudi u stanju biti destruktivni. Kako su godine prolazile, i mnogi drugi sačuvali su pravo svih nas na miran i slobodan prolaz: Mađarska je od komunističke zemlje postala parlamentarna demokracija, a Hrvatska s teškim ožiljcima izašla iz Jugoslavije te postala to isto; potom su se obje priključile Europskoj uniji: Mađarska 2004., Hrvatska dugih devet godina kasnije; na kraju, ušavši obje u Schengenski granični režim, granica na Dravi zamrznuta je. Danas imamo sreću da živimo u zasigurno najliberalnijem režimu prelaska hrvatsko-mađarske granice u povijesti – oni koji duže pamte, naime, mogli bi naširoko pripovijedati o karauli s ove i vojnom režimu s mađarske strane granice, i o tome kako se most do 1990., zbog graničnih procedura, prelazio neusporedivo sporije nego danas.

U najliberalnijem, da – ali samo mi sretnici koji nismo ni izbjeglice, ni migranti, ni “ljudi u pokretu”, kako je nezgrapno formuliran pokušaj ideološki neutralnog izraza za tragediju suvremenoga globalnog izbjeglištva. Jest, most na Dravi je pouzdan i čvrst a granica otvorena – ali ne za sve. Dalje niz granicu bodljikava je žica; Mađarska se posljednjih godina opasala ogradom koja ježi kožu i priziva strašna sjećanja. Nije ovdje mjesto da o tome sudimo, ali ovo treba reći: most na Dravi proteklih je godina opet postao tek uski prolaz za odabrane, baš kao što je to bio – premda za drugu kategoriju “sumnjivih” - i do 1990. I bilo bi dobro da nas ta svijest podsjeća na dvije građanske obveze koje, svak prema vlastitoj moći i utjecaju, nosimo svi mi: prvu, da miroljubivošću i dobrosusjedstvom sačuvamo mir, razumijevanje i otvorene granice, te drugu, da svak učini što može kako bi na vlast došli ljudi koji će zaustavljati, a ne započinjati ratove, pa da ondje gdje su danas žice, nastanu mostovi poput našega na Dravi.