Pretpostavimo da većina ljudi vjeruje da je istina sve što glavni mediji prenose, pogotovo TV. Čuvši neki dan spominjanje „Zakona o sjetvi i žetvi“ vratilo me ponovo na istraživanje o toj temi. Premda vjerujem da oni koji ga vole spominjati zapravo jako malo ili nimalo o tome ne znaju. Jer, ako si katolik, taj zakon ne bi smio pominjati. Naime, car Justinijan je izbacio reinkarnaciju = zakon sjetve i žetve, iz Biblije. Od tada crkva ju ne spominje niti priznaje.Katolička i evangelistička vjera ju ne poznaju.
Jer, kako kaže jedan teolog: „Cilj je kršćanskog puta da se ljudska duša ne inkarnira ( to jest ponovo ne rađa ) uvijek iznova u ljudskom tijelu, već da se vrati „kući“ u svoju domovinu koju je jednom napustila ( misli se na Božje carstvo ).Isusu i ranim kršćanima reinkarnacija je bila poznata.“
U istočnim učenjima ona je poznata, prihvaćena i o njoj se uči. Prihvaćenu kao narodnu poslovicu „kako siješ, tako ćeš i žeti“ mnogi upotrebljavaju ne znajući njen izbor i svrhu. U ova naša turbulentna vremena možda bi nam vjerovanje i znanje o istome doista mogla biti utjeha. Tim više što je izrečena sa najvišeg mjesta u državi. Naravno, u pejorativnom obliku rugajući se nekome drugome.
Kako se svaki čovjek ponaosob nosi sa svojom sudbinom, kako prihvaća ili ne prihvaća teške udarce u životu povezano je sa njegovom vjerom. Ono u što vjeruje ili ne vjeruje djeluje na njega kao utjeha ili prokletstvo. O tome svjedoči iskustvo jednog evangelističkog vikara na župničkoj izobrazbi koji je bio zadužen za ukop mlade žene u visokom stupnju trudnoće, ubijene od ubojice kojeg je poznavala. Njemu nije bio cilj ubiti ju jer za to nije bilo razloga, no ona ga je prepoznala ispod maske kada je uhvaćen u krađi, i on je u nastupu panike pucao.
Mladi vikar se zapitao: Kako mogu pomoći svim sudionicima da se nose sa tim događajem? Ako vjerujemo da duša ubijene i dalje živi u onostranom, što je osnov reinkarnacije, da duša živi a samo tijelo nestaje, da li bi toj duši pomogao očaj njene rodbine i bližnjih, njihova mržnja koja ih ne bi napuštala do kraja njihovog života? Ili bi joj možda odmogla, držeći je svojom tugom duboko vezanu za ovozemaljski život, ne dopuštajući da ide dalje u novo inkarnacije.
Postoje ljudi koji vjeruju u taj zakon i koji im olakšava znajući da nije na njima da vrše odmazdu i osvetu već će se za to pobrinuti sam zakon. Božji zakoni su nepromjenjivi i nikakvo ljudsko djelovanje ne može ih promijeniti.
Kada bi ljudi prihvatili da postoje drugi, premda vlastiti uzroci naših nevolja u sadašnjem životu, mogli bi korigirati vlastito ponašanje, izbjegavajući ona koja su ih u prošlosti dovela do toga da u ovom životu pate. Tada ne bi okrivljavali druge ljude, znajući da su im oni poslani kako bi se izvršila kazna ili nagrada. Najteže u svemu tome jest prihvaćanje da smo sami odgovorni za živote koje živimo. Vjerojatno je to razlog zašto je reinkarnacija izbačena od strane ljudi koji nisu željeli snositi odgovornost za vlastita (ne)djela.
Dakle, ako uzroci za sadašnje situacije ne proizlaze iz današnjeg ponašanja ( ono se zapisuje za sljedeće živote), to znači da sad ispaštamo ono što smo u nekom drugom prošlom životu „zaradili“. Zapisi našeg djelovanja u našoj duši, koja sve bilježi, privlače nas na određena mjesta i k određenim ljudima.Možda bi vjerujući u to lakše prihvatili zlo koje se dešava malim bebama, djeci. Zbog svoje mladosti oni nisu stigli u ovome životu zaslužiti takvu sudbinu i to je ono što ljudi najteže prihvaćaju.
Način na koji se rodimo, trenutak, okolnosti, roditelji i sl., kao i trenutak smrti sve je određeno upravo sa prethodnim životom. Na istoku taj zakon nazivaju karmom, dobrom ili lošom. Nije nepoznato da postoje ljudi koji se sjećaju svojih prošlih života, tko su i što su bili, kao i metode kojima se može duboko prodrijeti u podsvijest ljudi kako bi se došlo do tih informacija.
Vjerujem da samo veliki strah ljude odbija od vjerovanja u to, oduzimajući im kontrolu za koju misle da imaju nad svojim životom. No život se odvija prema vlastitoj „sjetvi“ kako smo neki dan čuli i na TV-u. No, čovjeku je ipak dan izlaz. Može donositi odluke. Njegov slobodan ( donekle) izbor svaki dan ispravlja liniju života. (Glavnu kontrolu nad svime ipak ima Svevišnji.)
Isus je poučavao ljude da polaze od sebe i u sebi pronalaze odgovore.“Najprije izvadi brvno iz svoga oka, pa ćeš tada jasno vidjeti kako da izvadiš trun iz oka bratova.“ (Matej 7,5). Čovjekov cijeli život se svodi na traženje sretnijeg i zadovoljnijeg života. Stoje potpuno nepismeni pred svojom sudbinom neznajući da žive Zakon uzroka i posljedica, nemajući ikakvog pojma o njegovom stvarnom postojanju. Taj zakon nalaže da se sve što nije odrađeno ( u smislu ispravljanja ) u jednom životu prenosi u drugi. I to ponavljanje postoji dok se sve ne zatvori.
Znanje o tome koliko je sadašnji trenutak koji živimo i sve odluke koje donosimo o njemu, utječu na našu budućnost, sigurno bi svakom čovjeku pomoglo da se odgovornije ponaša prema sebi i drugima. Već iz davne prošlosti nam je poznato da su grijesi postali roba koja se može iskupiti.Što više imovine (materijalne ) čovjek posjeduju, tim se više nada da će moći u zamjenu dobiti odrješenje grijeha.
No, isto tako malo ljudi zna što sve spada u grijeh. Mnogi bi se začudili da saznaju da je tuga grijeh. Ne žalovanje. Ono mora imati svoje vrijeme i poslije se čovjek vraća životu.Tuga i ostajanje u njoj je grije protiv života.Ako prihvatimo da je život dar na kojemu moramo ostati zahvalni, tada ćemo razumjeti dio o tuzi.Tuga je poražavajuća za čovjeka koji dugo ostaje u njoj. Ne motivira ga za život, već za smrt. Samoubojstvo je grijeh prema onome tko ti je darovao život.Samosažaljevanje je grijeh. Ono znači da ne preuzimaš odgovornost za vlastite postupke. Mržnja, osveta, jal, zavada, zavist, kriticizam, nezadovoljstvo..sve su to grijesi protiv života. Čovjek je stvoren kao kreativno biće na sliku i priliku svoga Stvoritelja. Što to znači? Imamo moć i znanje, alate da kreiramo vlastiti život. Naravno sve u svrhu toga da časno i ponosno jednoga dana stanemo pred lice Storitelja. Pogledaj Bože što sam učinio od svoga života i talenata kojima si me obasuo!
Ono što On od nas traži u našem neznanju jest da opraštamo! Kako sebi tako i drugima. Biblija nas uči da put prema Bogu / Isusu vodi uvijek preko našeg bližnjeg! „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ Što to znači? Voljeti sebe znači poštivati život koji ti je darovan. Tek kada njega poštujemo, iz tog poštovanja proizaći će poštovanje prema svakom drugom životu.
Mirenje sa bližnjim premda nam nanosi nepravdu je mirenje sa Bogom. Tako što oprostimo. A oprostiti može samo kada smo upoznati sa Zakonom sjetve i žetve!
Mnogi okrive Boga za svoje nevolje i prestanu vjerovati u njega što ih opet dovodi do očajanja jer su ipak toliko svjesni da se ne mogu sami nositi sa misterijom zvanom život.
Bog je dao čovjeku slobodnu volju. ON se ne miješa u nju. Vi slobodno možete njemu ići putem ljubavi ili izabrati neki drugi put. On vas neće spriječiti. No, po zakonu, snosit ćete posljedice svoga djelovanja.
Ljudi vole govoriti kako je pravda spora ali dostižna. Što je to nego vjerovanje u Zakon. Teže im je prihvatiti da se njihovi grijesi prenose i na njihovu djecu i unuke čak do sedmog koljena. Zašto baš sedmog možda u nekoj novoj priči.
Božje prisustvo u sebi nalazimo tek u tišini. Možda je zato ovaj svijet postao toliko prebučan da ne možemo čuti ni vlastite misli, kamoli božje?
Ljudi se vrte u svojim osjećajima i optuživanjima kao kotač mlina. Nikako da izađu. Da krenu teći sa životom prihvaćajući jednako i dobro i zlo. Kada se molimo, naše molitve su često šuplje. Ni sami ne vjerujemo u njih. Ili tražimo nešto što nam ne pripada ili nije dobro za nas. Nije svaka želja koju želimo za naše dobro. Ljudi vole reći: „Pazi što misliš, moglo bi ti se ostvariti“.
Ljudi obrađuju vrtove. Siju sjeme. Očekuju urod i plodove. Možemo li očekivati jabuku sadeći krušku? Ponekad nas sjeme iznevjeri. Ponekad iz već zaboravljenog nikne sljedeće sezone. Ako ne znamo što sijemo, kako možemo znati što da očekujemo kao rezulat?
Kada vjerujem da sam sam uzrok onoga što mi se događa, naučit ću korigirati svoje ponašanje, bolje upoznavati sebe i birati sjeme koje želim sijati. Za to svakako ne mogu okriviti susjeda. Kako se pravilno učimo obrađivati zemlju tako isto možemo pravilno uređivati svoj život. Koristiti vlastite pogreške kao učitelje, provoditi promjene metodom pokušaja i pogrešaka ili usvojenim znanjem, učenjem i iz tuđih iskustava. Npr. Osnovno pravilo prirodne znanosti. Zakon uzroka i posljedice, zakon akcije i reakcije u fizici.
Kada bismo sami sebi govorili, u svemu negativnom je također i pozitivno, u svemu je Božja prisutnost , lakše bismo se nosili sa svime što nas zadesi. Oni koji ne vjeruju u Božju prisutnost mogu slobodno vjerovati u što god žele. No, poznavajući ljudsku prirodu i ono što je kroz povijest pokazao, kao i danas ( vječni ratovi i krvoprolića ), možemo li se pouzdati samo u sebe?
Po uzoru na jednoga koji je imao najviše prijestolje i njime nije bio zadovoljan te je požeio još, znamo kako je završio..progonstvom. Jesmo li mi sami sebe prognali iz Raja i možemo li sami sebe ponovo vratiti, vraćajući iznova među svoja ljudska obilježja malo više skromnosti, poniznosti i zahvalnosti?
Jer ne čini se jakim (svemogućim) ako to doista nisi spreman i dokazati (pokazati)! „Ne varajte se: Bog se ne da ismjehivati. Što tko sije, to će i žeti“ (Poslanica Galaćanima 6,7).
