Kad me pitaju da kak' to da je Zagreb otklizal u šabanicu, uvijek objasnim ljudima da nisu ni zgrade napravile niš', ni ulice ni tramvaji nego - ljudi. Svakim svojim izborom. Korak po dvokorak i stigli smo do seoskog vašara na koji moj Zagreb danas sliči. A svakom gradu, manjem, većem ili najvećem su njegovi stanovnici imanje i kad nema znanja, e onda nastupa sranje. Tak' se ovog tjedna, eto, dogodilo da su kao svjedoci u suđenju protiv malog Ivana Đakića tri mala virovitička mušketira totalno 'zgubila pamćenje! Sranje na entu, da. Diljem zemlje poznati, braća Boomovci i kolega im iz branše, famozni hotelijer, filantrop i filozof milanovačkih obronaka Matija Šulentić, ispostavilo se pred sucem - nemaju pojma ni o čemu, niš' ne čuju na metar od sebe, ne poznaju nikoga, ne poznaju Ivana Žadu a meni ni ime ne znaju. U, jebote! Dobra vijest je samo ta da i dalje dobro vide.
Velebni hotelijer i pseća tučnjava
Saznala sam to nakon kaj sam sa drugog kata zgrade suda izašla sa jednog od svojih suđenja i zatekla pred zgradom Žadu, Gazdeka, Zovka i kolege sa N1 televizije. Nakon prvotnog šoka da smo 'zgubili tri sjajna momka koji čine identitet ovog grada, odmah me obuzela tuga i jako mi je žao kaj su mušketiri oboljeli, evidentno, od amnezije te ostali bez toliko veselih uspomena zajedničkih druženja. Odmah, ali odmah sam počela razmišljati kako im pomoći jer sve što u životu imamo su samo i isključivo uspomene, kakve god bile. A upravo uspomene tvore povijest svakog grada koje kroz priče prerastaju u mitske priče dok na koncu ne završe kao - legendarne priče. One koje se prenose generacijama. Upravo priče koje ja dijelim sa ova tri mala mušketira su, ali uistinu, divne. I ovo je moj način da, ovako javno, sačuvam sve naše prelijepe zajedničke uspomene od zaborava koji je zahvatio njihove mlade umove, da sačuvam djelić povijesti Virovitice, povijest jedne legendarne priče o tome kako se i zbog koga jedna Zagrepčanka zaljubila u Bilogoru.
Pamtim, tako, to prekrasno, nezaboravno ljeto 2017.godine koje nikada ne bi ni imali u ovom voljenom nam gradu a da nije bilo velebnog hotelijerskog majstora Šulentića koji nam je ustupio apartman u suterenu svoje kuće. Jest da me dočekao neočišćen prostor, škrinja koja ne radi i interneta uopće nije bilo ali - imali smo gdje bit' klinci, pesi i ja. Nakon kolega novinara koji su o nama radili reportaže na toj adresi, i policija je dolazila u par navrata zbog mog posla pa bi sa njima na terasi Šulentićevog hotela provodila informativno sadržajne trenutke. Ipak, najugodniji i najveseliji su mi bili upravo oni sa Šuletom i njegovom Željkom uz jutarnje kave kada bi ismijavali obližnjeg crkvenog glazbenika koji bi zvonjavom svakih pol' sata zatomil naše razgovore bukom. Kada bi mu sinovi došli, svi bi se skupili kod Šuleta doma di bi priredili večeru i provodili veselo vrijeme u zabavi sa klincima i pesima. Njegov Boni i moja Jolie zaljubili su se na prvi pseći pogled a kad su se Barnie i Boni potukli i zderali šaku Šuletu koji je odbil otić' u bolnicu, previla sam ga te večeri i ranom zorom jurila u ljekarnu kupit' sve kaj treba kak' bi mu svakog dana previjala ranu na ruci. Svaki naš susret bio je obavijen smijehom, usputnim filozofiranjem ili samo zajebancijom o besmislu. I sve je, sve zaboravio, čak mi ni prezime, vele mi, ne zna.
Panonski zavodnik i ćelavi brat
Nemala tuga nadvila se nad ovaj presladak gradić jer društveni život grada više, naprosto, nikada neće biti isti. Jer - ne samo kaj je Šulentić zaboravio dio svog života već se ista dijagnoza dogodila i Boomovcima! A kroz njihov lokal ipak više ljudi prolazi nego kroz Šuletov hotel sa petnajst zvijezdica koje vam se prikažu pred očima kada vidite serviranu hranu sa akcije. Kako naručivati pića ili išta sa Boomovcima dogovarati kada niti čuju na metar udaljenosti, niti ikoga znaju a čak i kumove djeci zaboravljaju?! Baš kao panonski zavodnik Ale koji je Šuletu zaljeval cvijeće kad je ovaj bil na moru pa smo se upravo u Šuletovom dvorištu i upoznali. Nije trajalo dugo pa da počne udvarat', onako jako zgodan i još jače oženjen. Sjećam se njegovog šoka kad sam navratila do Vuka na Rokovo na putu prema poslu - nije mu bilo jasno zakaj ja kao novinarka konobarim na štandu. Otkrila sam mu onda kak' novinari cijepaju drva sjekirom a i djeca novinara jedu. Sjećam se kak' sam se divila njegovoj samouvjerenosti i hrabrosti i potpunoj slobodi dok je, raskopčane košulje, letao cijelog ljeta od jedne dame do druge u Boom-u udvarajući redom svakoj a kao pravi gentleman istovremeno skrbio da njegova supruga vozi kvalitetniji i skuplji auto od njegovog te da ima sve što poželi, pa makar to podrazumijevalo i neplaćanje honorara DJ-ima godinama i još nekih usluga. Ne brinem, stoga, kak' će u budućim danima biti najvećim osloncem i svom bratu Hrvoju koji je pred sudom, mišek, zaboravil da mu je Ivan Žada kum djetetu i rekel je sucu da ga zna samo iz viđenja. Samo brinem da Ale i Hrvoje, od silnog zaborava ne zaborave da su si jedno drugome braća? Zbilja, nije mala stvar izgubiti pamćenje jer praktički ste 'zgubili ljude. A ljudi su, velim, ti koji čine grad i kroje sve njegove uspomene, priče, povijest. Jučer su, tako, pale tri istaknute kolateralne žrtve suđenja Ivanu Đakiću i Virovitica je ostala bez tri mušketira zabave. Braća Boomovci i hedonistički mag Šule bili su okosnicom, sada već povijesnog, društvenog života grada koji se sveo pod jedan jedini nazivnik; u se, na se, poda se - zna se.
Počivalo im sjećanje u miru, amen.
Zaboravljena,
Iva Anzulović
