Pitomača, mjestašce nadomak Drave, prvi sam put' doživjela prije dve godine kad smo išli na kupanac na Križnicu. Obišli smo i famoznog genijalca i kipara Jaru koji živi uz obalu sa svojim nojevima i inim živinama a na kraju završili u sjajnom Corner Pub okupljalištu di ima još famoznih genijalaca. Vlasnik Tkalčec je, sjećam se, tog ljeta postal zvijezda dravskog toka kad se skoro utopil jer su mu se havajke sfrkale oko nogu. Odlučno je, zato, ove godine odlučil premjestil Pub u lokal do i - okupil nas sve na otvorenju. I kupil tange.
Demižonka bijelog kao padobran
Ima jedna stvar s tim Corner Pubom - vesele vam se više nego kad dojdete doma. Sjedili popodne uz kavicu uz partiju šaha ili gemišt ili čitali ili samo sjedili, to mjesto ima svoj ritam i veselje, a ono kaj nema, nit' će ikad' imat', je drama. Kajgod da vas strefilo, kol'ko god mislili da vam se svijet srušil ili vam je ne'ko dignul krvni tlak - ulaskom u Pub odma' vam je jasno da se navek može još jače srušit' i uvijek more bit' još gore neg' kaj je ali nebu. Zakaj - zato kaj ljudima tam' niš' nemre pokvarit' raspoloženje i to je nevjerojatno i natprirodno. A nije da nisam probala, pravo po zagrebački. Nejde. Nemrete ih isprovocirat' jer vam jednostavno pokažu leđa u odlasku. Nemrete ni dramit' jer se oni odma' počnu smijat'. Zbilja, s koje god strane krenuli, njihov odgovor je uvijek zdrava zajebancija i veselje života. Velim, nisu normalni. Ne znam je l' zbog blizine Drave, energije rijeke, biljaka, njihovih navika, sadržaja gemišta ili koji bog, ali u Pitomači nemrete niš' nego se zafrkavat' i veselit'. I zbilja mi ne pada na pamet ni jedna birtija di sam se toliko jako i često smijala i sebi i životu i svima pa da mi je redovito maramica trebala za suze. Al' nije Corner jedino mjesto smijače; sjećam se prošlog ljeta kad smo bili na noći pečenjaka i svoj su štand imali vrsni enolozi tog kraja pa sam plakala od smijeha slušajući, pak, zgode legendarnog pilota koji za padobran pelja demižonku bijelog sa sobom prije uzlijetanja. "Kaj - pitaju oni mene da imamo li mi padobrane. Sam' zato kaj se avion malo tresel. Velim ja njima kak' imamo, tam' im je ispod sjedala. Vele oni meni da je tam' samo demižonka. Pitam ja je l' puna. Vele oni kak' je. Onda, reko', ste bez brige - potegnite si vinčeka i to vam je padobran." Sjećam se kak' smo došli kasnije u Corner na odmor od smijanja i opet sam u suzama išla doma.
Pitko veselje i zagrebačko kiselo zelje
I naravno da svima iz ovih krajeva to niš' nije ni neobično ni novo da su ljudi flegma i ne sekiraju se oko ničeg' i ne kuži nitko kaj je tu meni u ovom kraju sve tak' posebno k'o da sam s Marsa pala, ali - ja sam odrastala na zagrebačkom asfaltu. Usred uvijek šminkerskog grada i uz kafiće poput Charlie u Gajevoj di mi je bratić godinama uslužival političku hijerarhiju, Palladium u Tkalči pun šminkeraja, starošminkerski Tingl Tangl, najdraži Ćirin Kvak u Maretićevoj, Krolo u Radićevoj, Atrij i Orient Express u Teslinoj, Safari u Vlaškoj i ine. Koja je razlika? U humoru, ljudi, u humoru - zagrebački je pun preseravanja. Ne svugdje ali većina najjačih lokala je uvijek bila magnet za domaće, zagrebačke šabane koji bi otišli u Trst, kupili Lotto tenisice, Rifle, monticu i mislili da su najjači šminkeri svijeta a u glavi nisu imali ni sjenu ikakvog znanja. I ti bi redovito bili ti koji bi bili najglasniji, podjebavali svakoga pod izlikom humora a u stvari su stalno pokušavali poniziti druge i ismijavati bilo koga jer bi jedino tada sebi bili face. Do trenutka dok ih netko pametniji i dostojanstven ne bi poklopil jednom i onda bi promijenili birtiju. Tu toga nema. Ovdje se ljudi ne bave time da ponize jedno drugo već se smiju sami sebi a onda i svima ostalima a svi skup' zajedno smiju se životu i nema jačeg eliksira od toga. Primjerice, Miro koji godinama stvara pivovaru "Pitko" i dela k'o konj godinama i zajebava ga sve i jedna neman državne administracije, ali - frajer ne skida osmjeh s lica i namjerno dela još više i smije se još jače. Sjajni Šamu šampioni, pak, slažu pehare male Enole motokros genijalke i prkose svim zakonima sile teže. Kak' uspijevaju? Tak' jer su tata i mama spremni i rukama izorati joj stazu kad već nemreju nać' buldožer da joj zemlju poravna.
Legendarni Deda, na primjer, njeguje svoju bolesnu voljenu ženu i samo briše prašinu sa svojih motora u garaži ali ima cajta za dopeljati vam svojih jabuka, paradajza i paprike. A uopće mu ni usput. Kao ni otić' za Zagreb po lijekove za kliniku svojih blizanaca. Nikome niš' nije teško napravit', za sebe ni za drugog'. I dok su za većinom zagrebačkih šankova tračevi smisao sami sebi, ovdje se pripoveda o svemu i svima zato da se skuži bit svega i kako, ako treba, pomoći jedni drugima. Ak' se i ne pomogne, za veselje navek povoda ima jer jednostavnije od filozofiije ovog kraja nemre - sve je dobro dok si zdrav i dok si živ a to, punim plućima, živi Pitomača, la kukaracha!
Voli vas vaša,
zagrebačka dotepenka
