Bernardić se nada da sustav neće zakazati i da nema razloga za histeriju
Hrvatska komora dentalne medicine poziva članove da postupaju po uputama za koronavirus
Ministrica socijalne skrbi pridružila se osudama spaljivanja lutke istospolnog para
Vlada osudila paljenje lutaka istospolnog para s djetetom kao fašničkog
Rijeka: Jedan pacijent ima simptome koronavirusa
Prvi oboljeli od koronavirusa ima blaži oblik bolesti
MORH poziva za upis u vojnu evidenciju u 2020. godini

  Zagrebancije s Mikešima

ZAGREBANCIJE S MIKEŠIMA Naša prva godina zagrebačkih mikešancija: Virovitica grad, kak' imam te rad, usrećil si me odma' i sad

  Iva Anzulović           17.01.2020.         1566 pogleda
ZAGREBANCIJE S MIKEŠIMA Naša prva  godina zagrebačkih mikešancija: Virovitica grad, kak' imam te rad, usrećil si me odma' i sad

Veli književnik Stefanovski kak' je dom tamo gdje boli. I to je zbilja tak'. Kad gori Amazona ili Australija, sijevaju ratovi ili tonu cijeli gradovi, kol'ko god bilo gadno za cijelu kuglu zemaljsku, ni jedno me zlo ne pogodi u srce kol'ko ono u mom dvorištu. Naravno. Isto kak' me ni smrt ničije mame nije, nit' me može pogodit' kol'ko ona moje mame Maruške, naravno. Sinišu Palma nisam uopće poznavala al' njegova neistražena smrt mi je oduzela svu onu lakoću sretnog života u Virovitici. I to me boli, to me užasno jako boli.

I zato znam kak' mi je u Virovitici dom.

Kak' ste (p)osvojili Bad Blue Boysa

Sjećam se dan danas kak' smo prije pet godina izlazili tog petka pred virovitičkim kazalištem iz busa. Stigli smo iz Zagreba sim na prvi Fra Ma Fu. Nikad prije te 2015.-te nisam bila u Virovitici i pojma nisam imala ni di je ni kam' idem a ni zakaj idem osim kaj mi se, eto, išlo. Sjećam se dan danas kol'ko mi je drago bilo da sam došla jer je tol'ko topline i čiste dječje sreće bilo među svima nama novinarima ovdje sa svima vama ta tri dana.

Dan danas novinarski svijet priča o Virovitici i tome kak' ste nas srdačno dočekali, bedinali, nasmijali, razveselili, pazili svakog trenutka da nam je dobro i da nam niš' ne fali, učinili nam svaki trenutak boravka nezaboravnim. Ali baš baš nezaboravnim. Zbog Fra Ma Fua je Virovitica postala totalni hit među zagrebačkim novinarima i to pitajte svakog koji je tu bil. Dan danas u našim zagrebačkim novinarskim birtijama prepričavamo doživljaje iz nevjerojatno gostoljubive Virovitice, i to po nekoliko puta. Jer tol'ko nam je dobro, baš dobro bilo ovdje. Ono kad su glumci kuhali za nas kod Kriksa u viksi gore u Milanovcu, kak' smo pjevali s tamburašima, kak' je Vuk pekel nekakve ribe u Boomu za nas, kak' smo jahali konjeve do ribnjaka ili se vozili u kočiji, kak' smo se cijelo, ali cijelo vrijeme smijali i bili neopterećeni, veseli i sretni, baš jako sretni. K'o mala djeca u Nigdjezemskoj Petra Pana smo sretni bili.

Da, takve ste uspomene utisnuli u sve i jednog novinara koji je došel sim na Fra Ma Fu. Dan danas i klinci i ja pamtimo nezaboravno ljetovanje u Milanovcu te 2017.-te kad smo došli na mjesec dana i ostali cijelo ljeto, a ja se itekak' sjećam kak' sam dan uoči odlaska za Zagreb vozila Tkalčecov bicikl gradom i samo plakala i plakala jer - nisam htjela otić'. Nisam htjela čekat' godinu dana negdje drugdje da bi se opet vratila sim'. I onda kad smo došli opet na ljetovanje, odlučili smo - nejdemo više nazad na Trešnjefku.

Tak' je to brzo išlo sa vama Mikešima; zavoljela sam vas odma', bez ručne i na prvu. A kad volim, onda volim do ibera; volim bezuvjetno i potpuno, dajem se cijela, dajem sve najbolje od sebe i - ne dam na svoju ljubav. Zato i jesam postala najbezobraznije dijete u gradu jer su mi vas sve povrijedili; ubili vam prijatelja vašeg, uzeli su vam vaših 17 milijuna kuna, zasrali sve kaj su mogli u istrazi i pokušali sve trivijalizirati i zakopati u zaborav. Malo morgen. Jer dok ste vi prepristojni da bi ih sterali sve nogom u dupe - ja nisam. Bez ikakvog sarkazma.

Prvaci bečke škole

Zanimljiva mi je, naime, ta razlika zagrebačke i virovitičke bečke škole. Vi isto k'o i mi nosite bečku školu u genima i to sam osjetila odma' kad sam prvi put bila tu. Ne samo kaj ste najsrdačniji domaćini nego kroz život plovite na valu tog dostojanstva, istog kakvog nosimo i mi Zagrepčani u gradu koji broji 24 kazališta i knjižnica, desetke sveučilišta i Akademija. Vi imate samo jednu knjižnicu, jedno kazalište i škola za na prste nabrojat' al' su vaši klinci najpristojniji koje znam. Ovi vaši mali veliki ljudi brinu o svojim prijateljstvima jednako kao i o obiteljskim gospodarstvima, pomažu jedno drugome bez da ih se išta zamoli a marljivi su i vrijedni od malih nogu. Ne pamtim da su igdje klinci izazvali u meni toliko poštovanja kol'ko ovi vaši a to velim kao majka dvoje sjajnih i fakat pristojno odgojenih klinaca. Virovitička je Bečka škola fakat bez greške.

Ipak, kol'ko god je nas milijun bečkih školaraca više u mom Zagrebu, mi smo puno glasniji i bezobrazniji kad je nepravda u pitanju a uopće se ne poznamo međusobno. Vi se, pak, svi znate i pozdravljate na ulici, znate sve o svakome ali kad šibicar za kojeg znate da je šibicar sjedi do vas za šankom, spremno slušate sranja koja drobi i ne pisnete niti riječ, čak ni pod prisegom pred sudom. I to me osupnjuje. K'o prave odlikaše bečke škole, gledam vas kak' trpite gevere nekoga kog treba samo nogom u guzicu izbacit' van ali jok - vi se držite podalje, čuvajući svoje dostojanstvo od bića koja ne bi ni štapom taknuli. I tu vam se, ali zbilja, divim, jer se sjećam kak' smo mi prije 30 let urlikali u Gajevoj kad se sudilo vašim Virovitičanima Dečaku i ekipi a ona teta je čak štiklom i ploču na zgradi vojnog suda razbila!

Ispada da ste i neopisivo hrabri jer vas nimalo ne brine činjenica da vam ulicama jure pijani hoštapleri i njihova bahata djeca. K'o tih ratnih godina, i u miru ste nevjerojatni ratnici, sa strpljenjem i tolerancijom širokima kol'ko i panonska nizina u isto vrijeme dok vas je sve manje i manje. I ja bi tak' da mogu al' nemrem. Meni živac skoči odma' i iz kože bi izašla, na guzicu bi' progovorila kak' bi seronji dala do znanja, u oči, kak' je to kaj je - obični seronja. Bio rat ili mir. I nemrem si pomoć al' se ni ne dam nikam' odovud.

 Mir Ja sem naša za autohtonog trešnjevačkog živčenjaka

A kad me pitaju moji u Zagrebu da kaj je to kaj me odvuklo sa mog trešnjevačkog asfalta i Medvednice ka Bilogori, prvo kaj velim je baš to kak' se uvijek sretno i smireno osjećam tu. Kaj god da delam. K'o autohtoni živčenjak od rođenja koji je furt u nekakvim hiperaktivnostima, jedino u ovom gradu se osjećam opušteno i mirno, jedino u ovom gradu sam normalna i nisam živčana 25 dana u mjesecu nego samo po potrebi.

I nikam' mi se ne žuri, nikad. Kak' veli moj Vuk; "pomalo, nismo na robiji". I zbilja - sve stignem. Za nekog 'ko je 40 let furt juril, to nije mala stvar. A sve stignem zbog drugog razloga zakaj obožavam ovaj grad - nije prevelik i nema previše ljudi. Ima nas točno taman. Nemojte me krivo shvatit'; volim ja ljude ali gužva seljačina koje su naselile moj Zagreb učinila je da ljude volim dozirano. Taman po ritmu ovog grada; nit' je itko nametljiv, nit' me itko ikada pili u mozak. Sve je taman kak' treba.

U Zagrebu mi, uz to kaj zgubim dva sata u danu samo na putovanje s Trešnjefke do Heinzlove pa preko Vukovarske i Maksimirske do doma, skoro svi idu na živce. Tu se samo sjednem na bicikl i odem do Đulovca, Jasenaša, Golog brda, Podgorja, šetam šumom u kojem god smjeru 'oću i imam prostora kol'ko god mi paše, kad god mi treba. U moru zagrebačkih dotepenaca zbuksanih u buseve i zgradurine, kad čujem "kaj" - razveselim se k'o pustinjak kad naleti na oazu.

Tu kod vas sam ja taj dotepenac. Razlika onih opančara kaj su okupirali moj Zagreb i mene koja sam došla sim' nije (samo) brojčana nego prvenstveno kulturološka. Klinci i ja nismo došli tu u Viroviticu niš' nametat'. Raširenih smo ruku i puni znatiželje i poštovanja primili sve vaše navike i ritam života diveći se koliko ste vrijedni, kol'ko zbilja puno znate, kol'ko nas mnogo možete naučiti i postali smo samo još veći hedonisti. Jer vi fakat, ali fakat znate živjet'.

Nakon godinu dana kaj smo tu, svaki moj odlazak u Zagreb je sve bezbolniji i sa sve manjim porastom krvnog tlaka. Lice mi se više uopće ne zgrči kad kročim na zagrebački asfalt. Nit mi itko ide na živce, nit mi itko smeta - u stanju sam zapet u gužvi u tramvaju bez ikakve sekiracije. Danas me više uopće ne sekira kaj ciganice prodaju grudnjake nasred Glavnog kolodvora, kaj su furt nekakvi turski šatori na Trgu, kaj cijeli Zagreb smrdi i pun je smeća - boli me ona stvar.

Fućka mi se za fasade kaj se raspadaju, za popucali Maksimirski stadion, za štakore po ulicama usred dana, za rupe po rizolu. Fućka mi se za grad koji broji više od milijun stanovnika a na izbore izlaze samo dečki i cure sa Kozari boka. U Zagrebu ne ostajem dulje od 18.46 kad s perona 2a kreće vlak za doma, moje novo doma di umjesto Bandića i saborske žgadije imam smiješne lokalne šibicare, di umjesto rondanja tramvaja i nadrkanih vozača imam osupnjujuću tišinu i mir mog obožavanog Jasenaša, di umjesto doseljenih seljačina koje ni 'Dobar dan' ne znaju reć' imam brdo pristojnih i sjajnih vas.

Virovitica 1,2,3,4,17, 17, 17, 17, 17, 17, 17, 17, ....

Ipak, svoj pristojnosti unatoč, desilo se tog 3. lipnja da imam preokupaciju neistražene smrti jednog mladog pročelnika i krađu četvrtine vašeg gradskog proračuna. I to mi jako ide na živce jer za razliku od Zagreba koji sve svoje šabane utopi u brojnim ulicama i masi ljudi, vi se svi na cesti vidite svakog dana. I meni je normalno da onoj Aragovićki, čim je vidim prvi put' u parku sa kujom, velim u lice da nek' me ispriča kaj bum tak' emotivna ali neka se stera u onu stvar.

Jako me ljuti činjenica da ove lokalne šibicare mogu vidjet' iza svakog ugla dok šetam svoje cucke ovim voljenim mi gradom a to je zato kaj su na slobodi umjesto iza zatvorskih rešetaka. Jako me ljuti kaj umjesto da sa svojim dečkima plazim po šumi i uživam u novim znanjima koja stječem, moram se bavit' istraživanjem svega kaj vas je zadesilo prošle godine.

Umjesto da uživam u piljenju drva motorkom jer su mi je dečki napokon dali u ruke, moram sjedit uz laptop i preslušavat Kirinove izjave od početka svih mandata do danas da zabilježim kaj je sve lagal. Umjesto da slušam Vuka kak' mi cvokoće dok pilim motorkom, moram slušat' snimke gradskih vijeća dok je mali Palm bio živ i tražit' motiv njegovog ubojstva. Umjesto da sa Đurom degustiram rakiju ili mu popravljam krov, moram pisat' mailove kolegama o svim novim otkrićima u slučaju. Umjesto da čitam brdo sjajnih knjiga uz peć kod Jovice u mom Jasenašu, čitam dosadne dokumente u kojima je sakriven trag nestanka vaših novaca. Umjesto da se bezbrižno divim prirodi kojom ste okruženi, moram istraživat' taj Spectrum koji je svo smeće zatrpal u zemlju i zbetoniral i sad buju vam otrovi otišli u podzemne vode pa nebu bilo ni te prirode a ni zdravih vas.

Zapela sam. Tek sam počela uživat' punim plućima u ovom divnom gradu i već sam zapela. Sa Virovitice 1234 skočila na 17 i nemrem brojat' dalje. Nemrem protiv živčane sebe, nemrem protiv Bad Blue Boysa u sebi koji je oduvijek bil veći i jači od bečkog školarca u meni. A taman sam prestala psovat i postala pristojna u svojoj Virovitici u kojoj sam sad živčanija nego u Zagrebu.

Pas mater!

Dom bez krova nad glavom i kak' je zdravo bit' bezobrazan

A da bi sve bilo zaokruženo i kak' se šika, u vrijeme dok se bavim najtežim slučajem koji vas je zadesil, bogec stanodavac mi je sms porukom otkazal najam u vrijeme kad je sve bilo preplaćeno. Jupi! Kak' inače vrag kad sere, sere na vel'ku hrpu, uslijedilo je traženje stanova za najam ili kuće i nigdje ničeg mjesecima ni za lijek a prijetećih sms poruka k'o u priči.

Sve kaj se renta je za studente, svima smetaju moji klinci koji su dvoznamenkasto stari, svima smetaju moja tri mala gradska odgojena cucka. Svima smetam - ja. E, onda sam ja pustila sve svoje zagorske vragove van i moram priznat da sam puno bolje jer kad smetam i idem na živce, idem uvijek do ibera. Dok protivnik ne pozvizdi. Jednako kak' i volim, rekla sam - bez zadrške i do kraja.

Nisam još uvijek našla krov nad glavom ali sam puno, puno bolje jer se ne srdim i bezobrazno se dobro zabavljam. A bit' bezobrazan (još uvijek) nije protuzakonito. Nemrem vam opisat' koji je osjećaj miline pofarbat' im drveće u parku bojom na bazi vode znajući da vas mogu u dupe poljubit' jer niste ni prekršaj napravili.

Nemrem vam opisat' kak' je dobro bilo pimpek stavit' nakaradi od kipa Tuđmana u ruke, znajući kak' će na suđenju bit' brdo novinara uz vas i svjedočit' kak' je taj svetac hadezea bil sve ono kaj je. Ma nema tih para kojima Đakići, Tolušići, Blaževići, Romići, Bandići i ini fićfirići mogu kupit' il' nadomjestit' onaj osjećaj kad ste u pravu, kad ste čisti k'o dijete i pošteni, lepršavi i bezobrazni u iskrenoj prgavosti da sve šabane otjerate nazad u sve rupe iz kojih su isplazili i di im je i prirodno stanište i mjesto.

A oni su toliko kratkovidni i glupi da ne kuže da su već odavno izgubili a da se vi samo zabavljate. Vrhunski i neponovljivo k'o i kad sam svjedočila i pravomoćno vam na pladnju dala malog Đakića osuđenog za prijetnje pa sad doslovno ak' vam veli da bu vas stukel, samo nazovete sjajne plave dečke i mali ide odma' u rešt. Iskopala sam mu i dva sudara kaj je napravil i pobegel i zviznuli su mu kazne. Ustrajno i uporno, po svim frontama vas čuvam jer ste mi, velim, vi prepristojni da bi se čuvali sami.

Zato sam prvo Kirinu i njegovoj Sanji poslala mail u kojem ih pristojno i po bečkoj školi molim za pomoć oko nalaženja krova nad glavom - nisu ni odgovorili. Onda sam otišla u HDZ leglo pa i njima poslala pristojan mail neka članove pitaju da pomognu - nisu ni odgovorili. Onda sam otišla u Županiju kod Klementa Marija da vidi sa Androvićem je l' se može nužni smještaj bar naći - nemre, veli, jer ga ni nemaju a po zakonu ga moraju imat' za slučaj potresa ili poplave. Ok, rekoh, ajmo dalje.

Kad sam obišla sve hadezeovce vaše, sjetila sam se da buju me najbolje razumjeli oni koje su proganjali al' vi nemate ni Židova ni Srba baš nešto ovdje tak' da mi je preostal samo fra Rozo i ekipa kaj liže oltare. Ili buju djelovali u duhu molitvi ili bum i njima grafite po pločniku pisala i šator ispred gradske Uprave razvukla u parku kojeg ni'ko tak' ionak' ne voli zbog ružnoće i srušenih stabala i činjenice da je obnova dvorca bil projekt na kojem su se odabrani podobnici fino namažnjavali love.

I po tom parku trebaju samo cucki srat' tak' ionak' jer je ružan, raspada se sve i najbolje služi samo za laufanje biciklom. Ionak' nema nikad ljudi i sjajna je biciklistička staza. Ili da pustimo i vodu u onaj sliv kaj ide ispod mostova glazbenih i gimnazijskih pa organiziramo treninge kajaka i kanua a za mnogobrojne turiste kaj okupiraju Viroviticu imamo vožnje u gondolama. Venecija usred Virovitice isto kak' smo i mi u Zagrebu imali skijalište od Kaptola do Manduševca, zakaj ne?

Jer - kad je kraj, nek je kirvaj! Bez sekiracije i veseli vi meni bili, Mikeši voljeni moji - živili!

Voli vas vaša najbezobraznija Zagrepčanka u gradu

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Zagrebancije s Mikešima



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.