ZAGREBANCIJE S MIKEŠIMA Moj prvi virovitički rođendan koji je završio - u suzama

Dogodilo se da sam rođena 11.11. na Martinje kad' se krsti mošt. Zato mi i nisu dali ime Martina nego Iva, po tati Ivanu. Zato i ne trebam posebne fešte za rođendan jer - svi feštaju tog dana. Zato i nisam organizirala nikakvu feštu povodom svog prvog rođendana u Virovitici jer je Martinje ovdje dijelom baštine.

I zato mi je prvi rođendan kao stanovnici Virovitice bio okupan - suzama.

Vrijeme sa obitelji kao rođendanski dar

Jer - da sam bila okružena ljudima, ne bi me šusnula samospoznaja kako jest i ne bih plakala satima. A sve je počelo dan ranije kada mi je iz Zagreba došla voljena sestrična sa svojim kćerima. Naime, jedinica sam i iznimno volim svoje bratiće i sestrične uz koje sam odrastala. A ova moja sestrična nekoliko sati putuje s posla i na posao svakog dana pa smo se u Zagrebu sve rijeđe i rijeđe viđale, na kraju jednom u tri mjeseca a susreti bi bili svedeni na sat vremena i lišeni ikakvih mirisa spremljene hrane, izuzev Badnjaka ili Uskrsa. Nerijetko, susreti su bili na ulici koja odiše smradom asfalta i ispušnih plinova prometala a gdje bih je sačekala dok u prolazu parkira auto na kolni prilaz, jer u mojoj zagrebačkoj ulici nema nikada mjesta za parkiranje, i družile bi se tih nekoliko minuta koliko je bilo potrebno da iz auta izvadimo stvari koje mi je donijela i - pusa, gas dalje svaka na svoju stranu u jurnjavu.

Ovog vikenda, dočekalo ih je slobodno mjesto za auto drito pred kućom, u ulici koja odiše bojama i mirisima jeseni i u kojoj auto prođe jednom u deset minuta dok je na stolu već bila topla juha i gulaš srnetine. Proveli smo divan dan u šetnji Milanovcem gdje su nas susedi pozdravljali, zvali na gemište a cijelom se Bilogorom širio miris pečene janjetine i pajceka. Smijali smo se svo vrijeme i ni jednom nismo trebali ponavljati već izrečeno, što je u šetnjama Zagrebom redovit' slučaj pošto se od buke ne čuješ sa čovjekom koji hoda tik uz tebe a bar te pet puta u prolazu zakači netko ili ramenom ili torbom ili cekerom pa nerijetko šetaš jedno iza drugog i vičeš. Ovdje smo vikali od smijeha. Umjesto predviđenih sat vremena, šetali smo Milanovcem skoro dva i pol sata bezbrižni jer nismo "ukrali" vrijeme nekim drugim aktivnostima koje, u Zagrebu, više ne bi stigli napraviti. Imali smo vremena k'o u priči i proveli ga kasnije i u kupovini koja nije završila polusatnim čekanjem u redu na blagajni i živčanoćom nego se druženje nastavilo veselom zabavom doma uz pizzu i nas potpuno odmornih i punih energije. Vožnja do Zagreba navečer nije im bila nikakav napor jer smo se, ono - baš 'napunili' energijom, veseljem i jedni drugih do čepa.

Gledavši fotografije našeg života ovdje koji je lišen svih zagrebačkih negativnosti a pun svih virovitičkih pozitivnosti i sadržaja, sestrična je uvidjela koliko se i njoj jako sviđa sve ovo ovdje i najavila je ponovni dolazak vrlo skoro. Dakle - odlaskom iz Zagreba, gdje smo bile tek 5 kilometara udaljene jedna od druge, češće ću viđati voljenu Luciju i njene kćeri i kvalitetnije provoditi vrijeme sa njom. I to je neprocjenjiv, najljepši dar za moj ovogodišnji rođendan.

Plavi karanfili za glavonju

A preletilo je u sekundi - 43 let je preletilo u sekundi otkako sam rođena u Rijeci a tata mami, kao rođeni Zagrepčanin, nikad nije oprostil da sam se rodila "u smrdljivom lučkom gradu a ne u Zagrebu". Pustili su ga u rodilište tek treći dan jer je smrdil k'o bačva a mami je donesel - plave karanfile. Bili su umočeni u tintu tri dana jer je tata Čombe navijač Dinama i nekadašnji igrač Cibone pa je plava 'moja boja' od rođenja. Iako sretna uistinu cijelog života, odrastala kao najmlađa u prekrasnoj obitelji velikih, pametnih ljudi srdačnih i jakih karaktera, okupana ljubavlju i podrškom - najsretnija sam upravo danas, upravo ovdje, upravo u Virovitici, jedinstvenom gradu u Hrvatskoj u kojem nema laži i u kojem ljudi žive onako kako se treba živjeti - bez opterećenja.

Otkako sam sa trideset ostala bez mame, rođendani su mi postali iznimno emotivni jer ih je ona obilježavala kao nacionalni praznik. Razumljivo, jer me dobila nakon nekoliko spontanih pobačaja i doktor joj nije bil ovdašnji Šegregur. Pričala bi mi, svake godine, kako se preko deset sati mučila u trudovima i kako joj je došao pedijatar nakon poroda u sobu a ona skoro premrla. "Gospođo, dvanaest sam godina pedijatar i u životu nisam vidio ovakvo što kao kod vaše kćeri.". Već je imala najgore scenarije u glavi i problijedila kada je liječnik nastavio; "Tko vam je glavonja u obitelji?",a ona shvatila i počela se smijati te odgovorila - otac. "U životu nisam porodio dijete sa tolikim opsegom glave.", zadivljeno je zaključio pedijatar. I tako sam, kao glavonja broj jedan, doživjela i dvanaesti rođendan bez mame i plakala tog dana satima od - sreće, sreće najveće.

Mama Mare voli Viroviticu

Jer mama danas uživa gledajući me kak' me kći probudila pusicama i uz riječi "volim te, mama, sretan ti rođendan" a sin me, nakon zagrljaja i puse (koja je iznimka s obzirom na činjenicu kako je tinejdžer i mame su samo smetala u toj dobi) počastio i rečenicom kako "ću sigurno još samo deset godina doživjeti a nije to njegova želja nego je realan s obzirom na to koji posao radim i kak' živim". Mama mi je, osjećam to, presretna što smo život doselili ovdje u grad u kojem, hiperaktivni kakvi jesmo, gladni života i nikad siti doživljaja, plovimo kroz nezaboravne sadržaje svakog dana i živimo hedonistički kako treba, kako sam i odgajana u obitelji.

Vrijeme gubljeno na prijevoz u Zagrebu danas nam je ispunjeno odlascima na prekrasnu Križnicu a ne umjetni Jarun od čije vode dobijete lišaj na koži ak' se ne istuširate, šetnjom po Papuku a ne po Sljemenu koje je ostalo bez legendarne žičare i uništavaju mu drva nemilice, berbom lješnjaka a ne sakupljanja smeća oko kontejnera u Zagrebu, veselim ćakulama u Corner Pubu u Pitomači ili sa Jarom uz Dravu a ne svađom sa neuroznim babama u tramvaju, jahanjem konja na Višnjici a ne borbama sa arogantnim službenicima po šalterima, vožnjom bicikla od grada do Rezovca preko Borove i Milanovca a ne probijanjem kroz zagrebački promet, feštom sa jahačima apokalipse Konjičke udruge Virovitica na Golom Brdu, veselim druženjima ili slaganjem drva kod Vuka a ne svađom sa idiotskim predstavnikom stanara koji svoje smeće ostavlja po cijelom zajedničkom dvorištu, ili samo običnim, najobičnijim šetnjama uz neizostavni sladoled. Kamo god krenuli, što god radili - u ovom smo gradu uvijek, ali uvijek sretni. I zato sam plakala satima na svoj ovogodišnji rođendan, prvi kao stanovnice Virovitice - usrećili ste me kao nitko ikada igdje prije vas. I zato, zauvijek - volim vas.

Vaša ona novinarka iz Zagreba