ZAGREBANCIJE S MIKEŠIMA: Kako mi je Virovitica "dala" najboljeg prijatelja - Tonija Hnojčika

Virovitica je prije četiri godine odigrala ključnu ulogu u mom životu i doslovno mi spasila život. Ali u svakom pogledu. S obzirom na to kako ovih dana obilježavamo prvu godišnjicu otkako nas je napustio jedan od najvećih ljudina novinarstva i talenata fotoreporterstva Toni Hnojčik, a kojeg sam upoznala upravo u Virovitici - odlučila sam napisati vam sve o tome. I nakon toga više nikome nebu čudno da zakaj smo se sa zagrebačke Trešnjevke doselili baš sim', u ovaj preslatki grad prepun divnih ljudi.

 Fra Ma Fu kriv za sve

Bila je nevjerojatna godina, ta 2015.-ta. Napokon sam se riješila agresivnog muža i sretno razvela pa ostavivši za sobom loš brak, odmarala sa djecom cijelog ljeta na Krku. Stigao mi je tada mail Hrvatskog novinarskog društva sa pozivom na neki Fra Ma Fu festival. Ajd' dobro, pomislih, išla bum jer se održava tijekom vikenda. Podsjećam - nit' sam znala tko je Franjo Martin Fuis, nit' sam znala di se Virovitica uopće nalazi na karti a još manje da je baš tu potpisana Bula kojom je moj Zagreb postao gradom. I uvijek ću to reć' na glas, k'o pravi autohtoni kripl, jer ovaj grad dao mi je spas kada nisam niti znala kako ga trebam. I evo kako je počelo.

Naravno da sam jedino ja kasnila na autobus Hrvatskog novinarskog društva kojim se išlo iz Zagreba jer sam se večer uoči polaska u Viroviticu našla sa frendom na gemištima i zaspala ujutro. Uletom u bus ispričavala sam se svima i tada me Toni Hnojčik zapazio, rekao mi je kasnije. Ja sam, pak, njega zapazila drugog dana kod Šulentića dok sam od ponuđene hrane servirane za doručak a kupljene na akciji tražila nekaj najzdravije pa mi se Toni pojavil niotkuda savjetujući me neka pojedem jaja "jer su ona najhranjivija od svega serviranog". Poslušala sam zahvalno njegov savjet i uzela jaja i kruh te sjela za njegov stol, nakon što sam ga, pristojno kao i uvijek, zamolila dopuštenje. Jela sam, sjećam se, ta jaja u njegovom društvu ne usuđujući se pitati ga ime jer mi je djelovao po samoj svojoj pojavi kao netko za koga bih itekako trebala znati, ne samo ime nego i rad. I nisam se prevarila - kada sam doznala gdje je sve bio i što je sve uslikao, noge su mi se oduzele od poštovanja. 'Dobri duh zapadne Slavonije', majstor koji je uslikal predaju oružja i uhićenje okupatora zapadne Slavonije Džakule čije su fotke prenijeli svi svjetski mediji, sjedil je sa mnom za stolom dok sam ja trpala ta jaja u usta i, idiot kakav jesam, čak punih usta razgovarala nekaj s njim pa je jaja bilo i po stolnjaku. Ma nema greške - pravi damski nastup jedne zagrebačke puce, sjajan prvi dojam, šarm na entu, dojam za ocjenu pet plus!

Ručak od mesa sa mesom uz prilog mesa

Vidjeli smo se dva tjedna kasnije kada smo išli na Press Film Fest u Hrvatsku Kostajnicu. Tadašnji precjednik novinarskog društva Saša Leković i ja, pokupili smo Tonija kod njega doma na Cvjetnom i u Kostajnici sam popravila dojam iz Virovitice jer nisam pričala usta punih hrane i sjećam se koliko je Toni bio duhovit, jednostavan, pristupačan i sveprisutan svojim fotoaparatom. Baš izniman lik - prirodnog nenametljivog džentlmenskog šarma starih prekrasnih manira i iznimnog, sveobuhvatnog znanja, inteligencije i sjajnog smisla za humor. Izmjenili smo si tada brojeve mobitela i počeli se redovito viđati na kavama u Zagrebu, ili bi zajedno otišli na plac, u kupovinu u dućan "Žabac", ganjali akcije u "Konzumu" i slično. Uskoro je otišao u mirovinu i radio za portal nacionalnih manjina ali se rado odazivao na svaki moj poziv "u pomoć" kada bih trebala fotografa na svojim pričama koje sam istraživala a od kojih je najpoznatiji taj nesretni "Gavrilović". Nikada ne bi kasnio, nikada me tražio ikakav honorar. "Plaćen" mojom zahvalnošću i srećom što mi je pomogao, uvijek je sjajno sve odradio na terenu i još me sjajnije kasnije nasmijao kod sebe doma uz neki njegov ručak od mesa sa mesom uz prilog mesa. Toni je, naime, kuhao jela koja su uvijek bila iste boje, smeđe, a bila su toliko ukusna da je moja kći jednom prilikom, kao sedmogodišnja djevojčica, ostavila sladoled koji je već počela jesti i pitala Tonija ima li onog ručka kojeg je jela ranije tog dana te uzela tanjur i 'tresnula' porciju zelja sa mesom. Je - Toni je bio najsretniji kada bi vas nahranio i učinio sretnima u svakom pogledu, te "male stvari" njemu su bile prioritetom i najvećim stvarima života. Uz neosporni fotografski talent, upravo to i jest ono što ga čini, i danas nakon smrti, većim od života - uvijek je, ali uvijek brinuo da vam je dobro i da vam ništa ne fali.

Spašavanje života jednom kavom, doslovno

Na drugo izdanje Fra Ma Fu festzivala došla sam u petak a Toni je imao prezentaciju svoje knjige ratnih fotografija "To sam radio u ratu, sine" dan ranije. Nismo se mnogo ni vidli tih dana jer Toni je uvijek bio onaj lik koji je letao svojim fotoaparatima uokolo dok se život događao. Tako sam za sva zbivanja doznala tek u Zagrebu, kada me Toni jednog petka nazvao i pozvao na kavu.

Tadašnji precjednik Novinarskog društva Leković je Tonija tada, naime, na promociji Tonijeve knjige tijekom Fra Ma Fua, kao jedan od govornika, predstavio kao nekoga tko je, u stvari, tijekom cijelog rata samo gledao kada će otići negdje i popiti pivo. Sa vremenskim odmakom, i sa vožnjom od Virovitice do Zagreba u potpunoj tišini u autu uz Lekovića, Toni je svoj dojam sa promocije knjige provjerio kod nekoliko prijatelja tjednima kasnije a koji su također bili nazočni, kako bi bio sto posto siguran da nije zabrijao ili pretjerao u svom dojmu. I kada se uvjerio kako je ispravno doživio nastup Lekovića koji ga je omalovažavao - nazvao me tog petka i pozvao na tu kavu. Nikada neću zaboraviti taj dan, taj petak u listopadu 2016. kada mi je Toni Hnojčik spasio život. Počeo je rečenicom:"Da se nije dogodilo to što se dogodilo u Virovitici na promociji moje knjige, nikada ti ne bih rekao ovo što ću ti sada reći o tvom prijatelju Saši Lekoviću." Završio je gotovo dva sata kasnije ostavljajući me osupnutu zbog saznanja kako mu je Leković ukrao svjetsku ekskluzivu kod objave predaje Džakule napisavši kako "SU reporteri Arene jedini svjedočili" a Toni je jedini bio tamo i taj trenutak uslikao, kao i mnoga druga saznja o mnogim drugim novinarskim temama i situacijama. I, nakon zagrljaja na rastanku ispred moje tadašnje redakcije me ostavio sretnu, iznimno zahvalnu i svjesniju jer rekao mi je, kao svjedok mnogih povijesnih zbivanja, nevjerojatno puno te postao moje utočište za sve buduće nedoumice, preispitivanja kao i već izgrađene stavove. Prijateljstvo je postajalo sve jače, druženja sve češća a na kraju se razvila i neraskidiva ljubav.

Je, Toni Hnojčik mi je spasio život otvorivši mi oči i je, upravo Virovitica mi je dala naaaajboljeg prijatelja ikad. Ovaj grad dao mi je toliko mnogo da o tome mogu pisati godinama ali nemojte misliti kako sam sa glavom u "balonu" ili vidim sve samo ružičastim naočalama - itekako znam za novi urbanistički plan kojim se namjerava izbetonirati veliki dio centra grada, itekako znam za ročište koje dioničari Tvina imaju na sudu u Bjelovaru u travnju, znam i pratim sva sranja u ovom gradu, baš kako je i moj najbolji prijatelj ikad Toni Hnojčik znao i pratio - samo sam tiha i strpljiva čekajući "svoj" trenutak za reakciju jer, znate onu; tiha voda brege dere. Iako je vaša zagrebačka novinarka glasna do ibera, sa neprijateljima je uvijek kao puma i u tišini promatra i ne propušta ni najmanji detalj.

Pusa svima i volim vas, do vrlo skore nove kolumne!