KOLAR inflacija je odgovornost Vlade, ne može se prebaciti na trgovce
Sindikati upozorili na probleme u obrazovanju povodom Međunarodnog dana obrazovanja
HAKOM-ova brošura Ključevi sigurnog interneta za 50.000 učenika
Nova TV priprema ponudu za dodjelu nove koncesije
Sabor u petak glasa o vraćanju Josipa Dabre u saborske klupe
Uručeni Sporazumi o preventivnim pregledima za hrvatske branitelje za 2025.
SLJEPĆEVIĆ Naš film govori i o situaciji u kojoj smo danas

  Zagrebancije s Mikešima

ZAGREBANCIJE S MIKEŠIMA Kak' sam postala najzločestije dijete u gradu

  Iva Anzulović           04.08.2019.
ZAGREBANCIJE S MIKEŠIMA Kak' sam postala najzločestije dijete u gradu

Najveći zid među ljudima, ali najveći koji postoji je predrasuda. Jebeno glupa, potpuno otuđujuća, totalno paralizirajuća predrasuda. Kol'ko vam se puta desilo da ste imali nekakvo mišljenje, al' baš ono - mišljenje, bili ziher kak' ste u pravu i baš ispravno vidite sve? A onda vam se sve većim brojem informacija percepcija i taj stav o istoj stvari, situaciji, čovjeku mijenjala? Osjetila sam to na svojoj koži kad sam se razvela od bića koje me u prvoj godini braka udarilo nogom i ošamarilo pa molilo neka ga ne provociram, od bića koje mi je na moje "dobro jutro" znalo odgovoriti sa "Sad ću te izbit'" a na moje pitanje "zašto" odgovorilo sa "Zato jer mogu".

Svoju sam bitku vodila sama i u tišini jer mi ionako nitko nije mogao pomoći a cicibanima bilježim dva sretna djetinjstva i divne uspomene sretnog života svemu unatoč. Dakle - pobijedila sam. Sama samcata - pobijedila sam; uspjela se rastat', sve preživjet' i sama samcata javno progovorit' o tome na Cvjetnom trgu tijekom kampanje za borbu protiv nasilja nad ženama. Jer moj je stav, bez ikakvih predrasuda ikada ikakvih taj, kak' kišobran nikad' nije kriv kaj pada kiša.

Sa Simpom je otišla i moja Virovitica

Svima je, sjećam se, nakon mog javnog istupa na Cvjetnom bio šok da sam na taj način živjela godinama a da nitko to nije skužio a svi odreda su bili ziher kak' smo bili sretan par. Ustanovivši kak' nismo, ljudima je postalo prirodno da mi pristupe, pitaju me otvoreno i bez sustezanja sve kaj ih zanima o mom proživljenom iskustvu, poslušaju, pitaju savjet. I svi su sami od sebe onda shvatili i zakaj sam bila žgoljava sa samo 63kg na metar 84. I ni'ko se nije niš' i ničemu čudil nego su svi oko mene bili zahvalni kaj sam progovorila.

Tak' mi se dogodilo i sa vama oko smrti Siniše; došli ste mi dati pitanja svoja, prilazite mi na cesti, pišete mi mailove, pisma, poruke, zovete redovito, javljate mi sve što znate, dostavljate mi dokumente. Pokazali ste unatrag dva mjeseca kako shvaćate kako niste krivi kišobrani za to kaj pada kiša i izrazili svu odvažnu hrabrost i snagu koju sam vidjela u vama još kada sam prvi puta ljetovala ovdje a vi mi niste vjerovali da ste takvi kakve vas vidim.

Pisala sam davno kako Virovitica nije grad velebnih stadiona ni muzeja ni ničega betoniranog već je sav "kapital" i sva vrijednost ovog grada u ljudima jer ste - zajednica. Kao savršeno nesavršeni ljudi, zajednica ste kakvu nigdje nisam osjetila i sve ste ono kaj moj Zagreb nije nikada bio. I zato i jesam doselila sim' jer dio sam vas, prihvatili ste me nesavršenu, prigrlili me, vaša sam "ona visoka zagrebačka novinarka sa tri predivna cucka", imam svoje 'mjesto' i svrhu u ovom gradu. Nitko nigdje na svijetu nema na jednom mjestu takvu savršenu harmoniju koju čine jedan nedokučiv hedonistički mag Šule, zločesta i nezamjenjiva braća Boomovci, jedan znalac od paprikaša i starina Vuk, veseli Žiga, hiperaktivni Ljulj, gazda Jasenaških šuma Đuro, kazališni div Miran, Kriks i Ivana, Deda, ma brdo, brdo likova koji sami za sebe imaju knjigu za ispisati o svojim životima.

Da, ovaj je grad nepojmljivo bogat ljudima i na trenutak zamislite kakav će biti kada nam, recimo, legendarne braće Boomovaca više neće biti? Kada nam onog redikula na biciklu više neće biti? Osvrnite se oko sebe i zamislite grad u kojem trajno nema nekoga vama dragog? Jer prije dva mjeseca ostali smo bez nenadomjestivog malog Siniše. U praznini koja ostaje za nekime tko je umro i ne možemo ga više nikako vratiti nazad, mir nam daje upravo informacija o načinu na koji je umro.

Kada mi je mama umrla u kupaoni, mnogo mi je značio nalaz obdukcije koji je utvrdio kako joj je pukla aorta kod srca i nije niti znala što ju je snašlo. Dakle - nije mi nemoćna umirala na podu već je samo otišla. Sjećam se koliko mi je, u svoj onoj boli, ipak bilo lakše nakon tog razgovora na Šalati sa doktorom koji mi je to objasnio. Nakon što nam je sa Sinišom dio zajednice otkinut iz naših života u Virovitici, dan danas, dva mjeseca kasnije, nemamo pojma na koji je način umro i kako je proživio svoje posljednje trenutke mladog života. Sve što znamo je da su dva policajca mami Jadranki, u njenoj kući, rekla "Nema potrebe za obdukcijom, gospođo, visio je četiri dana". Odakle to znaju? Jesu li ga oni objesili? Kako znaju da je visio četiri a ne dva dana? Zašto obdukcija nije napravljena dan danas? Što se skriva? Mir je iz ovog grada otišao zajedno sa malim Sinišom i hoću svoju Viroviticu nazad.

Magnet za sranja

Kad sam prije godinu dana doselila sim, čula sam odma' sve o tome kaj vas muči sa njima, tim vašim hadezeovcima tu. Vaše čuđenje kaj sam iz Zagreba došla živjet' sim' bilo je vezano upravo uz te vaše hadezeovce jer sve loše kaj se dešava u gradu vežete uz njih. Jer sve ono najbolje vezano je uz vas, naravno. Uglavnom; slušala sam tak' mjesecima o njima - sjajne virovitičke priče koje su daleko osobnije i zabavnije od zagrebačkih.

Dok u Zagrebu čujete petnajst verzija lovačkih priča jednog događaja od kojih ni jedna nije točna, ovdje je, među pravim lovcima, svaka verzija ista i točna i obiluje detaljima. Sjećam se kak' sam se baš jako smijala kad sam slušala priče od davnina o njima koji danas veleuvaženo paradiraju kao znaš-ti-k'o-sam-ja suci, saborski zastupnici i ini političari a vi svi točno u detalj znate kak' su vam sjebali sve od Tvina, šećerane, duhana do sve i jednog iščupanog drveta. Čula sam i brdo detalja o pijanstvima i tučnjavama i propucavanjima nogu i ucjenama i prijateljstvima i rodbinskim vezama na relaciji hadeze-policija-državno odvjetništvo-sud i fakat nema čega nisam čula. A taj štih detalja samo ovaj grad ima jer se svi međusobno znate, od školskih klupa preko rada na polju do danas i velim - zajednica ste.

Ipak, unatoč prezabavnim detaljima koje ste mi prepričavali o njima, unatoč svim dokumentima koje ste mi dali, dalje od slušanja i smijanja nisam novinarski išla jer sam došla u miru uživat' sim' i u svemu onome kaj Virovitica je, a hadezeovci nisu i nikad ni nemreju bit'. Al' znala sam, znala sam kak' je sam' pitanje vremena kad bum se i ovdje našla usred sranja. Al' bez greške. I desilo se, na najgori mogući način, tog ponedjeljka 3.lipnja kad su našli malog Sinišu mrtvog uz obalu Drave. I više mi niš' nije smiješno.

A otkad sam se rodila, magnet sam za sranja, al' ono - magnet. Da hodam Saharom, avion bi se srušil drito do mene i to pod sumnjivim okolnostima, majke mi. Cijelog života se nalazim usred raznoraznih situacija koje k'o da čekaju da ja dojdem pa da se počnu događat'. Zato me uopće nije čudilo kad je mali Đakić počel lamatat' jezikom kak' bu stukel Žadu baš onog trenutka kad sam ja ušla u birtiju kod panonskog zavodnika. Jebote, k'o da prije toga nije imal nikog drugog do sebe za šankom za pričat' o tome? A ja ga tad' vidla tek treći put u životu. A fakat sam došla bit' pristojna u ovaj grad, fakat jesam; nit' razbijam šoferšajbe, nit' organiziram prosvjede a najmanje bacam govna po gradu.

Kiro - jedini hadezeovac koji me voli(o)

Obećala sam to i stričeku virovitičkom policajcu na razgovoru kaj smo ga imali po nalogu Zagreba prošlog ljeta i sjećam se kol'ko mu je laknulo kad sam mu rekla kak' po Virovitici nebum radila nikakva sranja. Hadezeovcu Kiri to, recimo, nisam nikad obećala ali nit' je to ikad od mene očekival ili tražil. I zato ga volim i dan danas dok već debelo delam sranja po gradu. Naime, uz sve kaj mi je ovaj grad dao, dao mi je i prvog prvcatog političara ikad u životu, hadezeovca čak, sa kojim sam uspostavila ikakav odnos mimo onog tijekom konferencija za medije - baš i upravo vašeg Jubito Ivicu Kirina. I baš mi je drago zbog tog iskustva, zbilja je, jer nije mi u prirodi ni karaktera ni posla da se družim sa hrvatskim političarima. A u usporedbi s jednim Bandićem koji je kapitalac, Kiro je buba marac.

Dok sam iz prvog reda gledala kako mi Zagreb ubija našmrkani opančar koji za knjigu misli da je podmetač za stol, o Virovitici nemam pojma kak' je izgledala i kakva je bila prije neg' je postala Kirovitica tak' da me uz Kiru ne vežu nikakve bolne anamneze izuzev njegovih famoznih brzopletih izjava koje cijela zemlja zna i koje su fakat smiješne. A upoznali smo se brzopričajući Kiro i ja tijekom prvog Fra Ma Fu festivala. Zadnjeg smo se dana zapričali o Sliniću, Karačmarku i inoj žgadiji i nasmijali se, baš puno nasmijali i izmijenili kontakte.

Sjećam se kak' sam tada primjetila kak' je jedini od njih kojeg znam a da mu se oči smiju. U maniri pravog hadezeovca obećao mi je da bu moje klince vodil na carting stazu a mene u lov na veprove što nikad nije ali to je uredu, hadezeovac je, to im je priroda, to je tako, ne zamjeram mu. Tim više kaj je Kiro apsolutno jedini političar hadezeovac u povijesti koji mi je izrazil dobrodošlicu i bil sretan kaj sam ja sretna u ovom gradu - političari me, inače, redovito izbjegavaju u sve i jednom gradu, počevši od mog Zagreba. Uz to, mojoj je obitelji Kiro ubilježio trajnu prekrasnu uspomenu, baš onda kad' je bila frka, zbiljska.

A desilo se to tog ljeta prije dve godine kad su mi moji klinci došli reć' kak' je u gradu nekakvo Rokovo i lunapark i sva sila zabave a ja bila, kak' razvedeni slobodni hrvatski novinari navek jesu, bez alimentacije i ikakvih novaca. Posegnula sam tada, isto po prvi put u životu, za telefonom i nazvala, i to zbog privatne potrebe, Kiru političara hadezeovca. I javio se on odma', brzo, srdačno i spreman pomoć' kaj treba. I unutar dve minute sam imala sređen trodnevni posel na štandu cuge kod Tihe a moji cicibani nofce za nezaboravne Rokovo-uspomene iz djetinjstva koje sam im omogućila upravo tim radom. I to je nepromjenjivo jednako kol'ko je meni kao majci neprocjenjivo, uvijek i zauvijek.

Jednoj drugoj majci, ipak, Kiro je prije točno dva mjeseca, jednako nepromjenjivo i zauvijek, ostavio uspomenu neargumentiranom javnom optužbom kako je njeno mrtvo dijete kockar i krivo za nestanak brojnih milijuna novaca. I to je bilo to - kak' je sreća u moj život sa vama svima došla, tak' je s vašim hadezeovcima o'šla. U krasan hadezeovski kurac kojeg sam Tuđmanu pred knjižnicom i stavila u ruke lopovske na Dan državnosti korumpirane i opljačkane Hrvatske.

Praznoglavi trolovi i njihove zelene palice

Kad mi je kolega tog utorka rekao kak' ide na sprovod malcu koji je radil kod Kire i dobil otkaz pa se objesil, sjećam se, prvo sam Kiri poslala sms podrške. Imala sam u glavi premalo informacija i mišljenje kak' je u pitanju neki gelipter koji je nekaj pokušal muljati pa mu je Kiro dal otkaz a činjenica da se ovaj objesio nakon otkaza, Kiri bi na duši garant ostavilo trajni trag i sjenu. Fakat mi je bio bed. Pa nije baš uobičajeno da daš otkaz nekome i čovjek se zbog toga objesi, ne?

To te prati ostatak života, da ga jebeš. Pogotovo kad se ne ubije neki proživljeni starac nego netko Sinišine dobi koji ni dijete nije stigel napraviti, ni ženu oženiti, ma ni novi auto kupiti i koji je pred sobom imal brdo otvorenih mogućnosti. Žao mi je bilo Kire točno onoliko kol'ko je trajal utorak jer samo nekoliko sati nakon sprovoda doživjela sam na svojoj koži proces kojeg samo i isključivo novinarstvo može stvoriti - kad se istraženim i pravovaljanim informacijama ruše predrasude i gradi se konstrukcija događaja.

Već u utorak navečer imala sam toliko mnogo informacija da mi je bilo jasno kao dan kak' je posrijedi nekaj mnogo veće od pukog otkaza i (samo)ubojstva. Zato sam i otišla do mame Jadranke dan kasnije i u razgovoru s njom i obitelji dobila potvrdu svojim novinarskim slutnjama - u ovom slučaju niš' ne štima. Ali niš'. Od načina i vremena smrti koje nije utvrđeno, od izjave policajaca mami da "nema potrebe za obdukcijom jer je visio četiri dana", od priopćenja Kire koji ima glasnogovornicu spretnu sa riječima kol'ko je i krdo slonova u venecijanskoj staklarni, od načina nestanka jebeno ogromnih 17 milijuna novaca do brda, brda drugih anomalija.

Apsolutno niš' u ovoj priči ne štima i nema logike. I Bad Blue Boys u meni se probudil i bilo je samo pitanje trenutka kad bu popizdil. Okidač je bila sjednica gradskog smeća. Ups, oprostite - vijeća. Bez ijedne replike, pitanja, komentara, ma ičega čime bi pokazali da su živi, da neki kurac razmišljaju ili imaju bilo kakav proces u tim svojim organima koji imaju i uši i oči i usta, hadezeovci su tog dana sjedili tam' k'o trolovi.

Čak brijem da su i disali ujednačeno. Kad je trebalo dić' zelenu palicu da Kiro može sam odlučit' kog bu zaposlil da istražuje kak' je njemu samom ispred nosa nestalo brdo milijuna - oplaaaaaa, digli oni svi ručicama palice zelene i pođoše van u miru, bogu fala. A u meni amen, i to žešći. Pobrala sam svoje stvari kod stričeka zaštitara, skup' sa poznatim famoznim nožićem, prešla cestu, izvadila kanticu i opizdila im na drveće kaj jesam. I za par dana kupila bijelu boju i opizdila još jednom po drveću. I još bum, i još, svim bojama. Jer su oni uzeli vaše nofce i našeg Sinišu a meni moj mir i moju zajednicu, kao pristojno odgojenom zagrebačkom djetetu koje je bilo sretno i fakat nije htjelo bit' zločesto.

Prdec, smrdec i jedna "prekrasna" Lovrencica

Kad sam došla, sjećam se, prvo sam se pitala kak' tak' mala šačica njih, pijanaca koji se tuku i bacaju ljude niz štenge i propucavaju stopala i fakat su seljačine ortodoksne, može zajebavat' tak' puno divnih vas? Opet predrasude - o tome kak' su oni jaki k'o nekakvi trolovi i imaju moći k'o čarobnjaci ili vještice. Ma imaju kurac moj a ne moći, nemaju ni osnove kulture ponašanja, jebote. Imaju samo sve ono kaj pripada vama a kaj nisu svojim radom ni stekli ni zaslužili i em seru i lažu čim zinu. I dok se u Zagrebu takva bagra grupirala u klanove, ovdje nema klanova nego je samo jedan, taj njihov. A svi se međusobno poznate i svi o svemu sve znate i dokaze u rukama imate. Pa mi bilo odma' pitanje u glavi da di su novinari u ovom gradu?

I onda skužim taj portal, šatro-najčitaniji-u-županiji, di je svaki drek vezan uz grad odmah drito u naslovu redovito "prekrasan". O, jebote novinarstvo, pomislih - je to turistički pamflet, koji klinac? Kaj ti s tog šatro-najčitaniji-u-županiji ne vide blato oko dvorca, fasadu koja opada, rupe po cestama i na trgu Bana, kronični nedostatak najobičnijih koševa za smeće, nesrazmjer proračuna i radova na infrastrukturi grada?

I onda najjače od svega - deset, punih deset dana nakon kaj su mi brojni kolege iz cijele zemlje došli sim' zbog Siniše i s kojima sam šetala gradom i podijelila sva svoja saznanja i istražene tragove oko njegove smrti i istih deset dana nakon kaj je priča o Siniši bila u svim medijima u zemlji, taj šatro-najčitaniji-u-županiji portal objavi kak' oni sad počinju istragu o toj smrti i sve buju objavili.

Nemoj me jebat', zbilja? Dobro jutro. I skužim uskoro, na vlastitoj koži, o kakvom se "novinarstvu" radi kad je njihova druga glasnogovornica, ta urednica Lovrencica sa šatro-najčitaniji-u-županiji portala , u maniri pravog djeteta koje se igra novinarstva, objavila huškački tekst i predstavila me k'o maltene potencijalnog atentatora koji lamaće mačetom ili sabljom po cesti i kak' su se svi usrali od straha kaj sam sama samcata predala pristojno na ulazu u zgradu gradske uprave najobičniji mali džepni nožić za rezat' gljive. I dobila ga natrag kad sam izlazila. Bez poziva policiji, bez ikakvog oduzimanja, bez trilera i drame i tučnjave i ekscesa i dolaska specijalaca zamaskiranih i bez hitanja ikoga uz štenge ili niz štenge.

Moram fakat pazit' da na idućoj gradskoj sjednici slučajno ne prdnem pa da urednica Lovrencica ne objavi kak' sam unijela bojni otrov s obzirom da obožavam jest' vaš domaći češnjak. Iako bi moj prdec u ovom trenutku bio dašak friškog zraka s obzirom na količinu sranja koje nam servira šatro-najčitaniji-u-županiji portal držeći ritam sa sranjima koja bazde iz zgrade gradske uprave već puna dva mjeseca.

Srećom, stižu nam uskoro kiše jesenje koje će sprati svo blato predrasuda kako smo nemoćni skočiti sa litice Kirovitice i vratiti mir u zajednicu moje voljene, moje obožavane Virovitice. Za vas, za malog Sinišu, skačem prva - ipak sam ja najzločestije dijete u gradu.

Voli vas, pobjednike, vaša zločesta zagrebačka novinarka

Iva

Komentari


rodjo orban
11.8.2019. 14:52
Lynx
4.8.2019. 13:28
rodjo orban
4.8.2019. 12:37


Još iz kategorije Zagrebancije s Mikešima