Čovjeku pomozi dok je živ, Iva, a kad umre - svejedno mu je. I da se nisi usudila lipe potrošiti na ikakvo cvijeće i donositi mi ga na grob, za te novce kupi nekome živome što mu treba ili gladnog nahrani i meni si za dušu sve napravila.
Odzvanjaju mi dan danas riječi majke, moje Maruške, koje mi nema već trinaestu godinu. U tim prvim mjesecima, sjećam se, kada sam od tuge trpjela i fizičku bol i rapidno smršavjela, žalila sam što je bila baš uzoritim karakterom. Žalila sam što je bila baš epski iznimna požrtvovna žena kojoj su tuđe brige uvijek bile iznad njenih, što je bila jaka, iznimno duhovita, prepuna razumijevanja i mudrosti i uvijek, uvijek u zaštiti najslabijih. Baš tada, i jedino tada, poželjela sam da je bila lošim čovjekom. Jer tada ne bi tako jako boljelo. Tada bi se, možda, feštalo, baš kako su feštali susjedi ispod mene kad je naprasit pijanac umro. Istog dana su imali tulum. I to je dobro i u redu i jedino zdravo - biti čist i iskren sa sobom i u skladu sa svojim stavovima, kako u životu tako i pred samom smrću.
PRKOS SMRTI - DRUŽENJEM I SMIJEHOM
Sam dan Svih svetih posebno ne registriram jer apsolutno svi moji voljeni su uvijek sa mnom, svakog dana. Ne obilazim grobove, ne kupujem svijeće ni cvijeće ali niti ne zaboravljam ljude koliko god mrtvi, koliko god dugo mrtvi bili. Jasno se sjećam brojnih ljudina koje su urezale svoje karaktere u moje biće a činjenica kako više ne mogu uživati u njihovim osebujnim osobnostima, nagnala me da uživam i cijenim svaki trenutak kojeg provodim sa živima, za što upravo u ovom gradu imam vremena i prilike svakoga dana. Ipak, ovogodišnji sam Dan mrtvih provela tik uz groblje u Pitomači. Ne, nemam nikoga pokopanog ovdje već sam, opet tipično virovitički,tamo završila jer me prijatelj, ničime izazvan i iz čiste brige kako bi mi pomogao, nazvao i pitao bih li prodavala kestenje i zaradila si dnevnicu kod njegovog frenda jer zna da živim na socijali godinama. Opet pobjeda humanosti i ljubavi nad smrću, i opet u ovom gradu. I tog sam dana uistinu uživala, iako sam se i smrzla kad je sunce zašlo na drugu stranu birtije "kod Ivice" pa sam stajala u hladu. Tog sam dana, bez ikakvog prijašnjeg iskustva, naučila i rezati i peći kestenje i delati fišleke a vidla sam se i sa sjajnom i veselom obitelj Šamu iz Pitomače uz koje nas vežu divna druženja prošlogodišnjeg ljetovanja i koja ima motokros neustrašivu šampionku Enolu kojoj ozljedu ne osigura luda adrenalinska vožnja već mlađi brat, kak' to već ide u životu sportaša. Uz to, cijelog sam dana slušala okupljene ispred te birtije koji su divanili uz sjajan humor. Prkos smrti u njenom najboljem izdanju- u veselju, druženju i radosti života i baš tik uz groblje.
GRAD U KOJEM NE POSTOJI LAŽ
Sjajan je osjećaj tijekom landranja po ovom gradu, namjesto brzih hodača koji vas u Zagrebu udaraju cekerima ne obazirući se, uvijek sresti neko drago i poznato vam lice, srdačno si uputiti pozdrave lišene ikakve kurtoazije i proćakulati. Oslobađajuće je i jedinstveno iskustvo teći svakoga dana kroz trenutke koje nikakav stres nije niti okrznuo a koji se prirodno nižu jedan za drugim bez ikakvog "čepa u prometu" ili čekanja pola sata u redu za blagajnu. Sav se posao uvijek napravi, uz humor i čistu uživanciju. Nema psovki jer je crk'o tramvaj baš sad kad za tri minute morate biti u Westinu a Tony Hnojčik vas već čeka i konferencija samo što nije počela pa trčite sa tim laptopom na ramenu i ušvicani uletavate u dvoranu i zadihani kimanjem glave pozdravljate Plenkovića, Vrdoljaka, Milanovića ili Marasa, sve njih političke, i držite palčeve da vas ni'ko niš' ne pita dok ne dođete do zraka. Ipak, te trenutke pamtim kao jedne od najsretnijih u životu unatoč psovanju, političarima, trčanju i boli laptopa na ramenu jer - ni Hnojčika mi više nema. Dobri duh fotoreporterstva i umjetničke fotografije, uživatelj života punim plućima, kralj duhovitosti i altruist viteških manira preminuo mi je bez da smo se oprostili. Jer me iz bolnice zvao dva puta a pozive nisam čula jer sam bila na konferenciji, u jednom drugom hotelu, daleko od bolnice gdje je ležao polumrtav. I to vrijeme, koje uvijek jednosmjerno i nezaustavljivo curi, ne mogu vratiti nikad kao niti ona dva sata kada sam mami išla dogovoriti pregled a ona me dočekala mrtva. Niti želim a niti ne žalim - živim. Jer to vrijeme jednosmjerno i nezaustavljivo curi. I zato sam doselila u ovaj sjajan grad koji je cicibanima i meni baš točno "po mjeri" jer, uz svo vrijeme koje smo dobili, izgubili smo - laž. U ovom gradu, naime, ne postoji laž.
GRAD KOJI MI JE "VRATIO" MAMU
Laž ovdje, naime, umre unutar nekoliko minuta koliko je potrebno od jednog kraja grada da pređe preko nekoliko usta do drugog gdje se razotkrije i vrati na izvor, u obliku ismijavanja, pošiljaocu. Naprosto - te bakterije ovdje nemreju zaživjet'. U Zagrebu se k'o sida šire jer si ga svi međusobno meću, skup' sa noževima u leđa a to mogu nekažnjeno raditi jer ih gužva velike količine ljudi štiti od identifikacije. Ovdje se svi znaju i kamuflaže nema - takvi ovdje strše. Nadalje, ljudi ovdje su ono što jesu. Bez uljepšavanja, bez sjena, bez ikakve "kozmetike", bez ikakvog ponosa ili stida. Jednostavno da jednostavnije ne može - samo jesu i postoje. Njih ne možete "prokužiti" jer nisu nikakve sorte već su ono što vidite i osjetite. Od Virovitičana dobivate točno ono kakvi ste i sami, odmah, sada i ovdje - kakvi ste vi sami, takvo će vam biti iskustvo sa njima i takav će vam biti boravak u ovom gradu. Također, ljudi ovdje ne rasipaju niti sebe niti svoje vrijeme. Savjet ćete dobiti ukoliko ga tražite a nametanje ovdje ne prolazi. Čak i kada vam pristupaju kako bi vam pomogli, prvo će se ispričati što vas ometaju. Dogodilo mi se to u dućanu nadomak stana gdje smo stanovali mjesec dana. Stanodavac, naime, nije bio normalan pa se pojavljivao nenajavljen svakih nekoliko dana "samo da vidi treba li nam što" i nametljivo se naginjao i u spavaću sobu i kupaonu i svugdje i išao mi, naravno, strašno na živce. Do "moje" tete u dućanu je došla informacija kako ljudi, divni ljudi kod kojih sada živimo, iznajmljuju kuću i, uz ispriku što me ometa dok klizim među policama dućana, dala mi kontakt i adresu. I nazvala sam. I ubrzo preselila. Tako stvari u ovom gradu funkcioniraju - kakva god pomoć kome treba, ona stiže, nerijetko i sa posve neočekivanih strana. I zato se ovdje osjećam voljeno, sigurno, baš jako, jako dobro. U stvari - baš kao kada mi je moja mama Mare bila živa. Iako umorna od posla u Centru Dubrava gdje je cijelog života radila sa djecom sa posebnim potrebama koja su je obožavala, uvijek je nalazila vrijeme i osmjeh i podršku za svakoga u svojoj blizini. A takvi su upravo ljudi u ovom gradu. I uz njih se, jedine, osjećam kako sam se osjećala do prije trinaest godina. I to niti jedan drugi grad ne može nadomjestiti, niti jedni drugi ljudi učiniti.
Jer, kako kaže Voltaire; "Jedini način da obavežemo ljude da govore dobro o nama jest – da im činimo dobro." Mene je Virovitica, i da sutra odem i ne vratim se nikad' - obvezala da o njoj pričam samo dobro već pri prvom dolasku.
I zahvalna sam na tome.
Vaša
zagrebačka novinarka
